Značajan prilog književnom prelamanju genocida počinjenog nad Bošnjacima u Srebrenici dali su bošnjački autori i ovom prilikom podsjećamo na nekoliko reprezentativnih.
Džemaludin Latić Srebrenički inferno za koji je Abdulah Sidran rekao: Višestruka moja fasciniranost Srebreničkim infernom. Stotinu sam puta nakon jula 95 godine ustuknuo, prepadnut, pri pomisli da nešto od nepojmljive tragedije Srebrenice pokušavam pretvoriti u stihove. Kako je Džemaludin uspio savladati tu prvu nesavladivu prepreku? Nije me iznenadilo njegovo književno zanatsko umjeće. Niti sam se prvi put susreo sa neizmjernim bogastvom ljepotom Latićevog bosanskog jezika, ali: otkuda mu smjelosti, otkuda umjeće, da jedan kolektivni vrisak, opći plač, sve narodno jecanje – pretvara u klasično, evropsku, danteovsku tercinu.
Svjesno aludirajući na poetski model svoga velikog prethodnika iz 14. stoljeća, italijanskog pjesnika Dantea, koji je oslikao pakao kao božanski izraz kazne za sve zemaljske griješnike na drugom svijetu, Džemaludin Latić svojim Srebreničkim infernom pokazuje da ovosvjetski pakao, u koji su agresori gurnuli Bošnjake, i po svojoj morbidnosti, bizarnosti i drugim svim strahotama ni malo ne zaostaje za Danteovom pjesničkom maštom, već umnogome i nadilazi. Realnost je, po svemu sudeći, bila strašnija i od najstrašnije ljudske mašte ili fantazije.
Poemu Srebrenički inferno, prati istoimena kompozicija za koju je tekst napisao Džemaludin Latić a muziku je komponirao Đelo Jusić:
Majko, majko, još te sanjam
Sestro, brate, još vas sanjam svake noći
Nema vas, nema vas, nema vas
Tražim vas, tražim vas, tražim vas
Gdje god krenem vidim vas
Majko, oče, što vas nema
Bosno moja, ti si moja mati
Bosno moja, majkom ću te zvati
Bosno majko,
Srebrenice sestro
Neću biti sam
Isnam Taljić Roman o Srebrenici djelo koje je prevedeno na više svjetskih jezika a u njegovom malajskom izdanju recezent je bio stari-novi premijer Malezije Mahathir bin – Mohamad koji je tom prilikom, između ostalog, zapisao: Srebrenica, ime grada koje jedva mogu izgovoriti, sad je duboko urezana u mom srcu… Priča o Srebrenici treba biti ispričana, i pričana opet iznova. Jer, to je priča o ljudskoj patnji u vremenu koje je opremljeno svim sredstvima da bi se zaustavile ove patnje… Roman moraju pročitati svi kako bi mogli cijeniti da, uprkos svemu, još postoje Bošnjaci koji su dovoljno plemeniti da pisanjem ne ispolje svoj bijes i mržnju. Ja na tome izražavam priznanje gospodinu Taljiću…
Potresnom poemom Srebrenica odgovorio je bosanskohercegovački pjesnik Abdulah Sidran iz koje donosimo nekoliko posljednjih stihova:
Neka se
Uz Božiju pomoć
Sastave i smire
Sve
Od svijeh vremena
Srebreničke duše
I duše ove naše
Žalosne i mrtve
Sa živim dušama
Svih naših mrtvih
Genocid počinjen nad Bošnjacima u Srebrenici je planetarna tema. Iako još uvijek ne možemo govoriti o djelima koja su ovjenčana širokom glasovitošću, ipak interesovanje koje se pokazuje ohrabruje. Djela na ovu temu dolaze, uglavnom, od mladih autora koji, obogaćujući svoja znanja ostaju začuđeni kako se tako veliko zlo moglo desiti na tlu Evrope.
Hrvatski pisac Ivica Đikić napisao je roman Beara i kaže Srebrenica je najvažnija tema našeg doba. Mada detaljno progovara o brojnim pojedinostima stravičnog zločina koji je taj dio Bosne pretvorio u svjetsko središte užasa u ljeto 1995. godine, Đikića ponajprije zanima kakav je to čovjek koji je bio u stanju organizirati i nadzirati trodnevno ubijanje osam hiljada ljudi te pokušaje uklanjanja i skrivanja njihovih leševa. Šta je to što može motivirati čovjeka da tokom tri-četiri dana praktično iz sata u sat ubija ljude?
Come fossi solo (Kao da sam sam) naziv je romana o kojem se puno govori u Italiji. Autor Marco Magini (1985.) u svom debitantskom književnom djelu donosi priču o Srebrenici i genocidu u ljeto 1995. godine. Kritičari roman ocjenjuju hrabrim pokušajem da se ispriča stradanje Srebrenice. Dok je bjesnio rat u Bosni i Hercegovini Margini je bio tek dijete. Kada se desio genocid u Srebrenici imao je samo deset godina. Dodaje da nije bilo nimalo lahko napisati roman, a podatke je prikupljao tri godine. Roman je dobio nagradu žirija na konkursu koji nosi ime poznatog talijanskog pisca i novinara Itala Calvina.
Frank Westerman je napisao knjigu o svojim iskustvima u Srebrenici naslovljenu The Blackest Scenario (Najcrnji scenario) nastavljajući svjedočiti istinu o strahotama rata u BiH i brutalnosti genocida u Srebrenici.
Mladi njemački pisac hrvatskog porijekla Nikol Ljubić napisao je roman Bonaca je tuga (Connectum, 2012.) koji govori o posljednjem ratu u Bosni, daje duboku i slojevitu analizu rata iz perspektive stranca koji pokušava razumjeti šta se zapravo desilo, na nekoliko različitih nivoa, od odgovornosti država, vojnih starješina, intelektualaca, do pojedinaca koji nisu diretno učestvovali u ratu.
Knjiga Škorpioni – dizajn zločina Jasmine Tešanović nastala je tokom suđenja Škorpionima za ubistvo srebreničkih Bošnjaka u okolini Trnova.
Dok, skromnim mogućnostima, dajemo prilog najtužnijoj biblioteci napominjemo da je svaki tekst koji osvjetljava počinjeno zlo odbrana umjetničke časti i potvrđuje da je umjetnost, između ostalog, ono plemenito u čovjeku i podstiče ga na činjenje dobra.
Na kraju, dok skrećemo pažnju na učinjeno dobro naspram počinjenog zla, bilo bi nepravedno i ovom prilikom skrenuti pažnju da su dva bošnjačka slikara sa međunarodnom reputacijom dali svoj odgovor na počinjeni genocid u Srebrenici.
Mersad Berber je pred kraj života uradio ciklus posvećen Srebrenici, čiji je segment Velika alegorija o Srebrenici sačinjena od grafika velikog formata koje je 2005. godine sam autor poklonio Bošnjačkom institutu – Fondaciji Adila Zulfikarpašića.
Ciklusom Srebrenica Safet Zec je potresno, do granica nepodnošljivog bola, naslikao dramu onih koji su fizički preživjeli pokolj i masovne likvidacije, čije su duše uništene i sistematski ugušene. Kaže da nikada neće prestati govoriti o nepravdi koja je zadesila nevine majke, očeve, kćeri i sinove, jer je to njegova ljudska i umjetnička dužnost.
U bilo kojem i bilo kakvom susretu sa učinjenim zlom u Gradu na istoku Bosne postavlja se pitanje da li je dostojno djelo čovjeka u odnosu na nedjelo nečovjeka. Hoće li neko djelo dorasti do nivoa da njegovim izgovaranjem kažemo – to je razmjera stradanja u Srebrenici. Kad kažemo Guernica Pabla Picassa i da nam je jasno kakvo je bilo bombardovanje Gernike, nekadašnje prijestonice Baska, u sjevernoj Španiji, za vrijeme španskog građanskog rata (1936-1939). Kad pomenemo film Akira Kurosave Kagemuša postaje jasno kakva su stradanja bila u Japanu u 16. stoljeću. Dok čitamo Fugu smrti pjesmu Pol Celana ledimo se pred stradanjima u njemačkim logorima smrti.
Nadamo se.
Na samom kraju podsjetimo se stradanja jednog naroda koji nije gubio ponos ni u Staljinovim gulazima – Čečena. Staljin ih je 1994. godine pola pobio a pola deportovao u područja Centralne Azije i zapadnog Sibira. Preživjeli su se nakon 1956. godine vratili u Čečeniju i zatekli spaljen svaki dokument njihove historije, porušene objekte koji bi svjedočili njihovo postojanje, strance u vlastitim kućama. Sa svojih razrušenih mezarja pokupili su preostale nišane (mnogi su bili ugrađeni u puteve i građevine) i sagradili obilježje na kojem su napisali: Nećemo plakati, nećemo zaboraviti, nećemo oprostiti.
