Hamdija Kreševljaković rođen je 18. septembra 1890. godine u Sarajevu, na Vratniku, u Lubinoj ulici gdje je i odrastao. Radni vijek proveo je u obrazovanju radeći najprije kao učitelj, a kasnije kao nastavnik u sarajevskim školama.
Dugo je uporno mnogostranim radom tragao za znanjem i obrazovanjem. Sam je naučio mnoge strane jezike među kojim i turski, koji je toliko dobro savladao da je s lakoćom mogao koristiti arhivsku građu na ovom jeziku. Svoj interes usmjerio je na istraživanje društveno-ekonomskih prilika u BiH u doba Osmanlijske vladavine. Bio je marljiv sakupljač historijske građe koju je, prirođenom sposobnošću da se približi ljudima i uzme od njih usmena kazivanja, predanja ili znanja o događajima i pojavama i da ih, provjerena drugim pouzdanijim podacima upotrijebi kao dragocjeni izvor da naučnu rekonstrukciju važnih isječaka naše prošlosti.
Zanimanje za historiju Bosne i Hercegovine Kreševljakoviću je bila cjeloživotna opsesija, pa, iako nikad nije uspio profesionalizirati svoju strast, opus koji je stvorio i ostavio iza sebe toliko je fascinantan da čak ni pola stoljeća nakon njegove smrti nije dobio kritički priređen oblik.
Radeći cijelog profesionalnog života kao nastavnik i prosvjetitelj, Kreševljaković je zanimanje za historiju njegovao isprva kao intelektualni hobi, koji je pisanjem članaka, monografija i historijskih studija prerastao u ozbiljnu duhovnu djelatnost. Studijska putovanja po cijeloj Bosni i Hercegovini, osmišljene obilaske kulturno-historijskih znamenitosti i otkup vrijednih knjiga i dokumenata Kreševljaković je cijelog života izvodio bez ikakve institucionalne pomoći trošeći vlastiti novac na izobrazbu neophodnu da izgradi svoj upečatljivi historiografski narativ.
Pišući monografije o osmanlijskim gradovima Bosne i Hercegovine i posebno se baveći problemom zanatske proizvodnje, trgovačkog prometa i organizacijom esnafa, Kreševljaković je postao pionir savremene historiografije, koja će tek s Braudelovom revolucijom u sagledavanju hisotije dobiti potpunu naučnu potvrdu.
Kreševljakovićev historiografski pogled u prošlost posjeduje etnografsku taksonomičnost, a obim njegovog djela na tom polju uveliko nadilazi domete historiografskog otkrića, pa je njegov rad važno antropološko svjedočanstvo o prošlosti Bosne i Hercegovine. Kreševljaković se prije svih na jugoslavenskim prostorima bavio temama porodičnih genealogija tragajući za genezom bosanskohercegovačkih velikaških porodica. U knjizi Kapetanije u Bosni i Hercegovini, neobično za onovremenu historiografiju, tematski je obrađivao specifičnost jednog historijskog fenomena sužavajući svoje naučno interesovanje na opisivanje uzroka i posljedice jedne izolovane historijske pojave.
Lišen tereta opće političke historije i njenog naloga da se uvijek opisuje kontekst bez pokušaja prodiranja u suštinu samog fenomena, Kreševljaković je svoju studiju oblikovao kombinujući nekoliko dotad nespojivih pristupa. Pisao je o uzrocima i namjerama nastanka bosanskohercegovačkih kapetanija istovremeno ispisujući historije najznamenitijih kapetanskih porodica u Bosni i Hercegovini i samo zahvaljujući njegovoj zaostavštini danas možemo razumjeti način na koji su se formirale moćne begovsko-kapetanske dinastije kakve su Gradaščevići, Fidahići, Rizvanbegovići, Kapetanovići, Gavrankapetanovići, Resulbegovići, Tuzlići.
Živeći u vremenu velikih političkih i civilizacijskih lomova, bio je svjedok kulturnih promjena koje su mijenjale metafizičku predstavu odnosa čovjek – svijet – historija. Aktivan u prosvjetiteljskom djelovanju, bio je jedan od onih izuzetnih preporoditelja bošnjačko-muslimanske kulturne zajednice. Svojim životnim odabirima protivio se konzervativizmu velikog dijela bošnjačkih intelektualaca koji su vjerovali da je procese modernizacije moguće zaustaviti. Kreševljaković je marljivim radom i ingenioznim prepoznavanjem važnosti usvajanja savremenih metoda prikupljanja znanja spasio od nestanka fundamente na kojima se gradio jedinstveni kolektivni identitet Bošnjaka.
Važno je reći i da je ličnim primjerom i životnim navikama bio primjer svojoj zajednici. Svjedoci pamte da je bio izvrstan pedagog i nadahnut predavač. Marljivost, metodičnost i skromnost promovisao je kao istinske društvene vrijednosti, a njegov odabir da na prirodan i samorazumljiv način bude Evropljanin i musliman bili su putokaz mnogima u kojima su te naizgled suprotstavljene civilizacijske vrijednosti proizvodile dramu identiteta. Hamdija Kreševljaković bio je jedan od najpotpunije obrazovanih ljudi svog vremena, a poznato je da je bio slabovid. Potjecao je iz skromne trgovačke porodice, cijelog života zarađivao je kao nastavnik i naučnik, a stvorio je jednu od najimpozantnijih porodičnih biblioteka u Bosni i Hercegovini.
Zaboravljen i zanemaren
Važnost Hamdije Kreševljakovića u kulturnoj historiji Bosne i Hercegovine nije ispravno prepoznata i danas su spomeni njegovog djela vrlo rijetki. Izdavačka kuća “Veselin Masleša” početkom 1990-ih objavila je Izabrana djela Hamdije Kreševljakovića u četiri toma, koja su priredili Avdo Sućeska i Enes Pelidija.
U poslijeratnoj Bosni i Hercegovini na Kreševljakovića se gleda ne s prezirom, pohvalom ili uvažavanjem nego s nevjericom i čuđenjem jer, iako danas škole i ulice nose njegovo ime, široj javnosti uopće nije poznato ko je on bio i čime se bavio. Instituti za historiju ne nose njegovo ime, nije organizovan nijedan naučni skup na kojem bi se govorilo o dometu njegovog rada, nije napravljen nijedan ozbiljniji pokušaj da se njegova objavljena i rukopisna djela, s kritički napisanim obrazloženjem, štampaju i predstave javnosti.
I baš to najviše čudi, jer se stječe dojam da živimo u vremenu kad se osmanlijska historija našeg identitetskog naslijeđa posebno potencira, a čovjek bez čijeg rada ne bismo znali kako je ona izgledala sistematski je zapostavljen i zaboravljen.
