Mlađe generacije Safvet-bega pamte kao pisca nekih pjesama koje su čitali u sklopu izučavanja jezika u školi, kao političara koji je djelovao u vrijeme vladavine Austro-ugarske monarhije Bosnom i Hercegovinom, a neki ga pamte po tome što je prvi Bošnjak koji je doktorirao u Beču. Safvet-beg Bašagić je rođen 6.5.1870.godine u Nevesinju, osnovnu i srednju školu je pohađao u Mostaru i Sarajevu, a školovanje je nastavio u Beču gdje je izučavao arapski, perzijski i orijentalne jezike.

Radio je kao profesor, pisao tekstove za tadašnje časopise, bio historičar, prevodilac sa orijentalnih jezika, našao je svoje mjesto u historiji ove zemlje i ostavio neizbrisiv trag, ne samo u svojoj političkoj već i u pjesničkoj karijeri.

Safvet-beg, iznad svega što je radio, bio je jedan nadprosječno nadaren pjesnik, a pisao je pod pseudonimom Mirza Safvet. U svojim je stihovima opjevao i očuvao neke važne elemente bošnjačke tradicije, a posebno je bio nadahnut patriotizmom.

Kroz svoje pjesme Mirza Safvet se često bavi temama ljubavi i zaljubljenosti, vjerovatno mu je to bio način da pobjegne od stvarnosti i ozbiljnosti života. Svakako, znao je pisati i „ozbiljnije“, pa tako možemo naći njegovu „Kratku povijest Bosne“, ali i Mevlud koji je napisao.

Mevlud je, možemo sa sigurnošću reći, jedno od najvažnijih Safvet-begovih djela, njime je dao neizmjeran doprinos tradiciji obilježavanja rođenja Muhammeda a.s.. Safvet–beg Bašagić spjevao je Mevlud na našem jeziku, u kome je donekle odstupio od klišea Čelebijinog Mevluda. Štampan je latiničnim pismom 1924. godine. Naročito mu je zapažen Mi’radž, kao posebno poglavlje u sastavu Mevluda, koji se i danas rado sluša i na mevludima recituje, a spjevao ga je po uzoru na Mi’radžijju na turskom jeziku od Sabita Užičanina.

U svom Mevludu Safvet-beg opisuje neke od najvažnijih događaja u Muhammedovom, a.s., životu, u spjevu o rođenju je pokazao sav raskoš svog pjesništva.

„Proljetno veče na zemlju pade
po nebu zviježđa blistati stade,
između zviježđa mjesec se šeće,
i bljeskom svojim posipa cvijeće.
Nebesa trepte u moru sjaja,
Zemlja izlaže sliku od raja.

Ko iza rosne proljetne kiše,
sve nekim svježim životom diše,
sve nešto tiho šapće i veli,
sve nešto tajno traži i želi,
sve nešto rado gleda i sluša,
sve nešto novo saznati kuša.
Jer tako divne proljetne noći
Vidile nisu ničije oči.
…“
(Mevlud, Rođenje)

Miradž

Mi slavimo Boga, Koji je Svog roba
Muhammeda pozvo u najljepše doba,
jedne ljetne noći, na nebesa gori,
da s njim kô sa Svojim miljenikom zbori.

Te mubareć-noći, noći odabrane,
Bio je u dvoru žene Ummihane.
Klanj’o je i dugo molio se Bogu,
da uništi mržnju i posije slogu,
među zavađenu braću i plemena,
od Iraka pa sve doli do Jemena!
Da arapski narod, kao jedna duša,
njegovu nauku i zapov’jed sluša,
da trijebi korov po bijelu svijetu
i propovijeda Islam, vjeru svetu,
koja čovječanstvo kao sunce grije
i božansku ljubav među ljude sije.

Misleći o Bogu, diveć se miloti,
prirode zemaljske i njenoj ljepoti,
pred kojom najveći veleumi stoje
i ko djeca glede u šarene boje –
i on stoji, gleda, pa poviknu: “Bože,
Tvoju Sveumjetnost ko pojmiti može?”

Da dalje razmišlja, u nikab se zavi,
dok hazreti Džibril pred njim se pojavi
i svečanim glasom ovako mu veli:
“Muhammede, tebi pokazati želi
Svemogući Svoga Sveum’jeća djela,
do kojih ti mašta nije doletjela.
Ti ćeš vidjet što još niko viđo nije,
ti ćeš vidjet šta se iza perde krije.
Hajde eno Burak čeka da te nosi
tamo, gdje se milost dijeli i prosi,
tamo, gdje Svemoćni samostalno vlada,
tamo, gdje je izvor i sliv ljudskih nada!”

Hazreti Muhammed na noge ustade
i s tekbirom počast pozivu odade,
pa onda s Džibrilom izađe na vrata
i Buraku savi ruke oko vrata,
koji se na krilim’ pod oblake diže
i u Aksa-mesdžid za tili čas stiže,
gdje više safova Božjih poslanika,
čeka da upozna Bož’jeg miljenika,
da klanja za njime kao za imamom,
koji obradova svijet sa Islamom.

Kad se namaz svrši do Buraka dođe,
pa odatle pravo u nebesa pođe
i odleće brzo kroz nebeske sfere,
na krilima svoje uzvišene vjere,
pun više snage, duha i poleta,
gledajuć divote vasionog sv’jeta.

Sv’jetlo rajsko, kroz nebesa plava,
staze i bogaze njemu obasjava.

I leti, leti brzo na Buraku,
ko rujna zora na sunčanu traku,
jer mora stići do Arši Rahmana
i vratit’ se prije narednoga dana.

Šta je sve vidio – i kuda je proš’o,
dok je do Sidre-i-Munteha-a doš’o –
prama tome moja nemoćna je mašta;
prošao je Svemir i vidio svašta.

U pjesmi se sve to opjevati ne dâ,
Enes-ibni-Malik šta nam pripov’jeda.
Tu je “Ve ma minna…” Objava mu stigla,
koja ga je izvan poimanja digla,
gdje Istina Vječna od iskona vlada,
gdje caruje simbol ljepote i sklada.
Tude Burak stane na svojoj zvijezdi,
jer odatle dalje ne smije da jezdi.

Refref da Buraka zamijeni stiže,
pa odatle Bož’jeg poslanika diže –
i odnese dalje, gdje su zadnji niti
ljudskog uma gustom koprenom prekriti.

Do granice svoje i Refref kad dođe,
stade; a odatle sâm Muhammed pođe
prama Svjetlu Koje svemu život daje,
gdje ništ’ ne postoji, ništa ne postaje,
gdje nema zvijezda, ne ima nebesa,
gdje nema vremena, prostora, tjelesa,
gdje nema početka, gdje ne ima kraja,
gdje se Beskonačnost sa Vječnosti spaja.

Tu je “Kabi Kavsejn”. Iza njeg se stere
Harmonija Vječna – izvor naše vjere.

Tude je Muhammed izvan sebe stao –
i Bogu na sedždu u zanosu pao,
i dušom slušao riječi bez glasa,
i dušom gledao u ideal spasa.

Tude je razgovor bez riječi tek’o:
i mnogo je čuo, i mnogo je rek’o.
S molbom za šefa’at govor je počeo,
s vječnim obećanjem govor se dočeo.

Kada mu je i ta uslišana želja,
“Ja Hu!” reče, pa pun sreće i veselja,
kroz pučinu svjetla, tekbireći pođe
i kao svjetlica do Refrefa dođe.

A odatle s njime do Buraka stiže,
koji ga ponese sve niže i niže.
Miljarda meleća s tekbirom ga prati –
i tako se u dvor Ummihane vrati.

(Tekbir)

Ko obično – prije nego zora rana
navijesti osvit narednoga dana –
diže nikab s lica, pa na noge skoči,
sve mu kô na javi leti ispred oči,
svakoga prizora još se živo sjeća,
kao divne slike Bož’jeg Sveum’jeća.

Šta je na nebesim’ vidio i rek’o,
od dohvata našeg uma je daleko.
Najveći geniji nisu mogli dati
odgovor na pitanje: Može li se znati,
šta se iza perde “Kabi Kevsejn” krije,
ni s Miradžom za nas riješeno nije.

To je sve do sada ostalo kô tajna
s upitnikom, ali tajna veličajna!
Ko zna zadnji čovjek hoće l’ moći znati
o toj tajni kakvo razjašnjenje dati?

Belegal -‘ula bikemalihi
Kešefed-dudža bi džemalihi
Hasunet džemî’u hisalihi
Sallu ‘allejhi ve âlihi.

Riječ mevlud potiče od arapske riječi mawlid koja predstavlja mjesto ili vrijeme rođenja. Vremenom je značenje ove riječi nedvojbeno počelo da se koristi kao sinonim za rođendan, odnosno dan rođenja Muhammeda a.s., kao i za ceremoniju, tj. svečanost obilježavanja ovog, za muslimane radosnog događaja. Riječ mawlid ili mevlid u turskom jeziku je prihvaćena kao mevlud pa je prirodno da se i na našim prostorima odomaćila
kao takva, ako uzmemo u obzir sam utjecaj Osmanlija na islam u Bosni. Mevlud kao poetska književna vrsta pisan je od strane islamskih učenjaka, alimai pjesnika, koji su se divili liku i djelu najboljeg i najodabranijeg od svih poslanika. Ovakvim spjevovima  su pokušali poezijom da iskažu svu ljepotu i svoje viđenje određenih dijelova Poslanikova života, a posebno njegovo rođenje. Već smo ranije spomenuli mevlud na turskom jeziku, koji je i najpoznatiji na ovim prostorima, a to je ujedno i najpopularniji mevlud u svijetu. Radi se o mevludu Sulejmana Čelebije iz Burse. Preveden je i na engleski jezik, a po uzoru na njega napisani su i mevludi na perzijskom, bengali, urdu i drugim svjetskim i lokalnim
jezicima. Sulejman Čelebi bio je imam Ulu-džamije za vrijeme sultana Bajezida I, a titulu„čelebi“ mogao je da nosi samo izuzetan alim i učevan čovjek. Originalni naziv djela kodnas poznatog kao Mevlud bilo je Vesilet un -Nedžat ili u prijevodu Sredstvo spasa. Ovo djelo napisano u formi mesnevije inspirisano je ljubavlju prema djelima i životu Poslanika a.s., rimuju se prvi i drugi stih svakog distiha, a kada je u pitanju metrika,
spjevan je u jedanaestercu te se lahko pjeva prema ritmu jedne stare popularne turske melodije.