Uz Dan maternjeg jezika

S jezikom se rađamo, s jezikom rastemo, s jezikom umiremo, u jeziku ostajemo. Kao jedan od najteže dohvatljivih pojmova, koji gotovo nije moguće precizno definirati, materinski je jezik nemjerljivo dragocjen za svakoga čovjeka. Od trenutka kad izgovorimo prvu riječ i svijetu pridodamo svoj smisao, pa sve do trenutka kad izdahnemo svoju posljednju riječ da nas se ne zaboravi, jezik nas zaogrće svojim
nježnim skutom poput majke koja je bezgranična i pruža se dalje od svega što možemo zamisliti.

Organizacija Ujedinjenih naroda za obrazovanje, nauku i kulturu je 1999. godine na 30. zasjedanju Glavne skupštine na prijedlog države Bangladeša proglasila 21. februar Međunarodnim danom maternjega jezika, kao sjećanje na studente koji su tog datuma 1952. godine ubijeni u Daki u Istočnom Pakistanu, danas Bangladešu, jer su protestvovali zato što njihov maternji jezik nije proglašen zvaničnim. Ovaj datum u kalendaru međunarodnih praznika postaje prihvaćen od 2000. godine.

U Bosni i Hercegovini 21. februar je prvi put obilježen 2011. godine, u organizaciji Udruženja za mir, obrazovanje i kreativnost i Pedagoškog zavoda Tuzla, te se istim  ukazuje na važnost i značaj očuvanja i upotrebe maternjeg jezika, kao jedne od najbitnijih značajki  individualnog i kolektivnog karaktera. Od tada se ovaj dan obilježava u stotinama škola širom Bosne i Hercegovine, uz bogate aktivnosti kojima se ukazuje na maternji jezik kao vrijednu baštinu, koju imamo obavezu da čuvamo.

Bosanski jezik

Evlija Čelebija nije propustio da u svom putopisu ne istakne Bošnjake i njihov jezik bosanski. On tvrdi da je i jezik bosanski sličan dosta latinskom jeziku, što je tvrdio i Muhamed Hevaiji 1631. godine, autor prvog turskog-bosanskog rječnika. Čelebija iz tog rječnika citira četiri stiha, jer je napisan u stihovima.

          Muslimani iz bivšeg Novopazarskog sandžaka, koji je bio u sastavu Bosne od Tvrtkova vremena pa sve do austrougarske okupacije, se takođe osjećaju kao bosanski muslimani i nazivaju sebe Bošnjacima, a jezik kojim govore nazivaju bosanskim.

Svoj jezik nazivali su bosanskim i franjevci. Kao primjer može se između ostalog uzeti odgovor na pitanje Kongregacije u pogledu upotrebe slavenskih jezika u crkvi. Godine 1735. izvještavaju „da u Bosni ima 9 svećenika koji vrše crkvene obrede na crkvenoslavenskom jeziku, koji dobro ne razumiju „nego se ispomažu bosanskim jezikom…“.

          Što se tiče jezika, dosta historijskih potvrda ima kod franjevaca da se u Bosni govori bosanskim jezikom. U pismu kojem se obraća fra Grgi Martiću 25. IV. 1875. godine Stjepan Verković služi se bosanskim jezikom, pa mu predlaže da napiše bosanski narodni rječnik, kao i da Martić sačini bukvar sa starom bosanskom azbukom. Biskup Vujičić 1881. godine naš jezik naziva bosanskim.

          Vuk Karadžić je za književni jezik odabrao bosanski. Bosanski jezik je proistekao otuda, što je on imao i ima potpuno ravnopravan tretman, bar što se Bošnjaka tiče, kao i svi ostali slavenski jezici.

          Kada je Ivan Grličić, đakovački župnik 1707. godine preveo Sveto pismo, Matija Katančić je zabilježio da je taj prevod izvršen na bosanskom izgovoru.

 Bosančica kao pismo

Naziv pisma bosančica javlja se i u 19. stoljeću, naročito u vrijeme Austro-Ugarske. Ipak mnogo svjedočanstava o tom nazivu javlja se u 16. i 17. stoljeću, a Vuk Karadžić ovo pismo naziva „bosanska bukvica“.

 

 

Bošnjaštvo

Bosanska se država kroz svoju stoljetnu historiju afirmisala, a sa njom i bosansko ime Bošnjak ili Bošnjanin. Muslimani u Bosni i Hercegovini će konačno krajem 20. stoljeća trajno preuzeti svoj historijski nacionalni korijen – Bošnjak.

Međutim to ime pojavljuje se veoma rano. Već u 12. stoljeću, tačnije 1166. godine prvi puta u carskoj tituli Manojla Komnena. Od svoje prve pojave, pa sve dok u drugoj polovini 19. stoljeća nisu preovladale nacionalne ideologije, ovo ime je stajalo jednakopravno pojmu Srbin ili Hrvat, tako da je teško naći primjer iz kojeg bi se dalo naslutiti da li je tada bosanstvo „bilo supsumirano u srpstvu ili hrvatstvu“.

Kroz stoljeća se potvrđuje u historijskim izvorima ime Bošnjaka, kao ravnopravnih sa drugima narodima, a osobito sa Srbima i Hrvatima u susjednim državama. Pjesnik Marko Marulić u svojoj pjesmi o zaslugama u borbi protiv Turaka ističe: „Boj su bi š njimi, Hrvati Bošnjaci, Grci ter Latini, Srbi ter Poljaci; Eto još boj biju niki, a niki ni, a druzi ne smiju, jer im si gnjivan ti“.  Slično navodi i gramatičar Bartolemej Kašić, koji priznaje Bošnjake kao i Hrvate, Dalmatince, Srbe i druge.

Naročito su Dubrovčani u svojoj najstarijoj historiografiji dali veoma značajno mjesto Bosancima. I sami Turci, kako se vidi u mnogim izvorima, narod u Bosni nazivaju Bošnjacima u što spadaju i Hercegovci, a i sami pojedinci na istaknutim mjestima u Turskoj, nisu propuštali priliku da uz svoje ime istaknu svoje bošnjačko porijeklo.

Iako je bošnjaštvo kroz historiju poprimilo narodnosni stepen, ono nije moglo iz određenih historijskih razloga prerasti u naciju, sve do posljednje decenije 20. stoljeća, kada su muslimani BiH trajno kao svoju nacionalnu odrednicu prihvatili bošnjaštvo. To nije nikakav izmišljeni pojam, nego kategorija vjekovne nacionalne pripadnosti bosanskih muslimana. Zanimljivo je da je Ante Knežević, iako nije musliman jedan od najizrazitijih predstavnika bošnjaštva kao nacije, zatim Ivan Franjo Jukić. Knežević je rođen u Mrkonjić Gradu (Varcar Vakufu) 1834. godine, a Jukić u Banjaluci 1818. godine.

Ante Knežević se smatrao Bošnjakom, jer je Bosna zemlja sa slavnom prošlošću koju mnogi narodi nisu imali, kako on ističe. Neovisno o ovom autoru, Jukić u onom vremenu, kada se učvrstio srpski nacionalizam, kao i hrvatski, koji su željeli da potpuno potisnu bošnjaštvo, kada se i kod muslimana javlja bosanska ideologija, daje historijski potpuno opravdano pojašnjene bošnjaštva kao nacionalne pripadnosti.

Mnogi su pokušaji u prošlosti osporavanja Bošnjaka koji imaju istorijsko pravo da nose etničku pripadnost tome imenu. Međutim mnogobrojni su pisani i drugi izvori, koji upravo govore obrnuto. Ovdje treba pomenuti posebno radove historiografa Vladislava Skarića, kao i mnoge dokumente iz prošlosti, koji Bošnjake kao jedinstvenu etničku grupaciju, početkom 19. stoljeća, dijele na Bošnjake islamske, katoličke i pravoslavne vjere. Sve su to narodi slavenske i bosanske pripadnosti, koje su i sa malo uvredljivim žargonom zvali turci, vlasi, šokci ili latini. Polovinom 19. stoljeća, pod velikim uticajem iz Srbije i Hrvatske uz žestoku propagandu, među Bošnjake se unose nacionalne ideje da su Bošnjaci katolici Hrvati, a Bošnjaci pravoslaci da su Srbi. Nešto ranije u odnosu na Hrvate, „Srbi su takvu aktivnost započeli sistematski provoditi od 1864. godine, tj. od vremena kada je započela realizacija programa izraženog u „Načertaniju“ Ilije Garašanina. Hrvati to čine u Bosni, nakon što su započeli da to isto rade u Hrvatskoj, tj. nakon uspjeha ilirskog preporoda, kada su, barem u načelu, izborili jedinstvo sopstvenog hrvatskog jezika i uveli ga kao govorni jezik u hrvatski sabor“.

Potpuno ista propaganda činila je sve da nacionalizira muslimane. Oni su trebali da se odreknu bošnjaštva i da se nacionalno opredijele kao Srbi ili Hrvati. Uspjeh je postignut samo kod neznatne grupe pojedinaca. Bošnjaci kao glavnina, nikada nisu prihvatili te ideje. U Bosni od 12. sve do kraja 19. stoljeća žive kao glavnina naroda u etničkom smislu kao Bošnjani, odnosno – Bošnjaci. Bošnjaci su to dokazali posebno u vrijeme Pokreta na čelu sa Husein-kapetanom. Kada su bili svjedoci da sultan Srbima priznaje da stvore svoju državu – Kneževinu Srbiju, te da šest nahija u Zapadnoj Srbiji koje su pripadale Zvorničkom sandžaku i koje su koristili Bošnjaci, predaju Srbima, zatražili su od Porte da jedan od Bošnjaka bude stavljen za bosanskog vezira i da se Bosni obezbijedi samostalnost u okviru Osmanske države. Kada to nije prihvaćeno, oni su se digli da oružjem zaštite bošnjačke interese, pod kojima treba shvatiti interese svih Bošnjaka bez obzira na vjeru. Pored Bošnjana – Bošnjaka, u dokumentima se susreću kao stanovnici Bosne i Dubrovčani (Latini), Vlasi, Židovi, pa i Srbi, „odnosno Rašani i Hrvati, ali oni nisu bili Bošnjani niti ih iko kao takve identificira“.  Bosna je multikonfesionalna zemlja, jer u njoj se susreću pripadnici Crkve bosanske, katolici, ortodoksi, muslimani, Židovi i drugi.

Nema sumnje da je najistaknutiji predstavnik zagovaranja bošnjaštva kod muslimana Mehmed-beg Kapetanović, koji je prvi počeo štampati knjige i latinicom i ćirilicom. Kapetanović stoji na poziciji da su Bošnjaci dio južnih Slavena, kao što su i Srbi i Hrvati.

U vrijeme Austro-Ugarske vladavine glavni nosioci bošnjaštva kod muslimana su predstavnici feudalne klase. Istorijat bošnjaštva, kao nacionalne odrednice, muslimanski narod u BiH, najbolje je pokušao objasniti Josip Ljubić, koji je prema Hadžijahiću još 1895. štampao u Zadru brošuru pod nazivom “Spor između Srba i Hrvata“, u kojoj na jednom mjestu kaže i ovo: „Kad se Bosna i Hercegovina iz stoljetnog sna prenula u život, pohitaše Srbi i rekoše Bošnjacima: Amo k nama, vi ste Srbi. Kad to opaziše Hrvati, pohitaše i oni i rekoše Bošnjacima: Ne k Srbima, već k nama, vi ste Hrvati. Ali Bošnjaci nisu bili lude. Prije nego što su se odlučili il´ na desno il΄ na lijevo, prohtjelo im se da vide, da li je to hitnja, bratska ljubav, ili šta drugo, pa kad vidješe o čemu se radi, tad jednostavno logično, sasma logično, dođoše do zaključka: „Ni amo ni tamo, već svak za se“.

.

Za vrijeme Austro-Ugarske i stare Jugoslavije (kraljevine), jedan od vodećih zagovornika bošnjaštva kod muslimana bio je Husaga Čišić iz Mostara. On je 1929. godine napisao političku raspravu o tome, a dopunio je 1940. godine. On tvrdi da muslimani imaju osnova zato isto toliko, koliko Srbi i Hrvati, ali i još više, tvrdeći da Bošnjaci nisu repa bez korijena, te kako neki hoće da kažu „da naša privrženost bosanštini pripada novijem datumu, što nije tačno jer „je ona predmet jedne zdrave narodne misli, koja je vjekovima davala impulsa javnom životu u našim pokrajinama“.

On dalje ističe: „da su bezočne laži i tendencije koje se kriju u onim stalnim naglašavanjima patentiranih nacionalista iz srpskog i hrvatskog tabora o bosanštini kao o spekulativno političkom produktu…. Benjamina Kalaja koji je tobože izmislio bosanštinu u spekulativno političke svrhe“.

.

Konačno i definitivno opredjeljenje muslimana u nacionalnom pogledu kao Bošnjaka u smislu zakonodavne i ustavne verifikacije, bio je dugotrajan proces.         Međutim ideja bošnjaštva nije mogla postati jedna šira platforma za sve narode u BiH. Ona je od početka, vrlo rano vezana za muslimane. O tome svjedoči u svom putopisu i Evlija Čelebija, koji boraveći u Srebrenici piše kako u njoj žive Bošnjaci, a raja su im Srbi i Bugari ističući da se „lijepo međusobno paze“.

Hadžijahić zaključuje da su muslimani u BiH odbijali prihvatiti nacionalno opredjeljenje, bilo kao Srbi bilo kao Hrvati. Međutim,  njima se neke druge identifikacije, kao na primjer Bošnjaci, nije priznavala niti dozvoljavala. Isto tako ne može se prihvatiti mišljenje nekih autora da islam odbacuje nacionalni princip, jer su nacionalni pokreti prisutni kod svih islamskih naroda.

Dakle „djelovanje islama u ovom pogledu dolazi samo u toliko u obzir, što islam kod svojih pripadnika, bez obzira na etničke i rasne razlike razvija određenu vjersku solidarnost, ali to nikako nije isto što i odbacivanje narodnosnog principa“.  Ako je tačno da je pravoslavna crkva imala presudnu ulogu u formiranju srpskog naroda, a katolička crkva u formiranju hrvatskog naroda, onda se stvarno postavlja pitanje kako je to mogao uopće biti okvir za odgovarajuće nacionalno opredjeljenje muslimana. Da se iza takve „logike“ krilo nešto drugo, najbolje potvrđuju i pozivi od strane i jedne i druge crkve da se muslimani vrate u svoju „pradjedovsku vjeru“, pa da bi postali „pravi Srbi“, odnosno „pravi Hrvati“.

Zanimljiva je zabilješka Matije Mažuranića iz 1842. godine, koji piše: “U Bosni se kristjani nesmiu zvati Bošnjaci: kad se reče Bošnjaci i onda Muhamedanci samo se razumin, a krstjani su samo raja Bošnjačka“.  Kod stvaranja nacionalne svijesti muslimana veliki uticaj imalo je i učenje islama. Stanovište da je islam iznad nacije, stavljalo je nacionalni interes u drugi plan, jer se smatralo da nije moguće biti u isto vrijeme musliman i osjećati se nacionalno. Tako je 1925. godine pisao i Osman Nuri-beg Firdus: „Opredijeliti se nacionalno znači isto što i ne biti musliman, jer islam nije religija Srba ili Hrvata, niti je uopće čovječije – njime odiše cijela priroda, on ne poznaje granica. Biti u isto vrijeme musliman i osjećati se nacionalno to nije moguće, islam je preči od nacionalnosti; to se mora trpjeti jer to zahtijeva snošljivost, a ova je glavno obilježje razvijene ličnosti i savremene kulture“.

To je bio, vjerovatno, prilično ekstreman stav, jer drugi autori nisu u svojim shvaćanjima bili toliko isključivi. Ovakvom ekstremnom stavu mnogi su se usprotivili, među kojima posebno ističemo Hadži Mehmeda Handžića, koji je važio za priznatog islamskog teologa. On je isticao „da nacionalizam kao princip, od kojega nema štete i nepravde drugima, niti vjerskoj vezi, islam je, neću reći preporučio, nego tolerirao“.

Bošnjaci su bili dužni, a imali su i puno pravo, da se nacionalno vrate svojim bošnjačkim korijenima. Zato ima više razloga, a ovdje navodimo neke od njih:

– naziv musliman je oznaka za pripadnost islamu, kao religiji, a ne naciji. Prema tome taj period samo pod tim nazivom, bio bi anacionalan, a muslimani bez svoje nacionalnosti, izloženi pritiscima da prihvate tuđe nacionalno opredjeljenje;

– muslimani nisu nacionalno bili priznati niti od Osmanlija, niti od „svoje slavenske braće“ pa su tako bili drastično izolirani. To je i bio osnov za jedan poseban etnički subjektivitet bosanskih muslimana, kao trećeg naroda u BiH;

– kao treći narod u BiH Bošnjaci time ne žele da se distanciraju baš u svemu od Srba i Hrvata u BiH, jednostavno zato, što sva tri naroda imaju mnogo zajedničkog, među kojima treba istaći zajednički jezik, sa veoma malim razlikama koje ih opredjeljuju u hrvatski, srpski, odnosno bosanski jezik;

– nadalje, tu su i mnogi zajednički običaji, kao i dosta zajedničkih obilježja materijalne kulture. Kad je riječ o jeziku, muslimani u BiH nisu govorili turskim jezikom, da bi se mogli zvati Turcima. Naprotiv, mnogi Turci koji su se naselili u Bosni u prošlosti prihvatili su bosanski jezik, ali zato u sva tri jezika postoje primjese turcizama, odnosno arabizama.

Sva tri naroda u BiH imaju dosta zajedničkog u svojoj mitologiji, u pričama o vilama, vješticama, morama, vukodlacima i slično. Čak i neki datumi koji imaju zajedničku osnovu slave i katolici i pravoslavni i muslimani. Tu se radi  na primjer o Jurjevu, Aligjunu (Ilindan). Kod Bošnjaka to su naslijeđene privrženosti još iz predislamskog perioda. Nadalje, pjesme sevdalinke, vole sva tri naroda, tu su i narodne pjesme, koje su „različite po idealima“, ali su u desetercu, a izvode se uz gusle.

Kao rijetko gdje u pogledu prostornog razmještaja stanovništva, sva tri naroda su izmješana, pa i to ih upućuje jedne na druge. Interesantno je da na graničnim područjima prema Hrvatskoj brojno prisustvo srpskog stanovništva, a prema Srbiji bošnjačkog, a dosta i hrvatskog. Zbog toga je Bosna tako etnički ukomponovana, da se ona ne može dijeliti. To je vrlo teško, pa čak kad se radi i o manjim teritorijalnim jedinicama.

U Bosni se tradicionalno razvijaju dobri komšijski odnosi. Međutim, bez obzira na sve nabrojano i nenabrojano bosanski narodi zavađani su uglavnom izvana, nisu uspjeli izgraditi jedan zajednički osjećaj koji bi ih povezivao u jednu bosansku naciju. Da muslimani u BiH predstavljaju etničku posebnost imamo dosta činjenica koje neosporno govore o tome.

Kao prvo, oni su nastali etničkim objedinjavanjem više skupina u jednu jedinstvenu i to prvo kao bošnjački bogumili, zatim doseljavanjem stanovništva, kao i onih koji su se vraćali u Bosnu iz drugih zemalja. Zatim pravoslavni i katolički konvertiti iz Bosne i Hercegovine, hercegovačke skupine tzv. balije, kao i doseljenici porijeklom iz islamskih zemalja. Međutim osnovu muslimanskog naroda u BiH čine pripadnici bosanske crkve. To je staro slavensko stanovništvo srednje-vjekovne Bosne, koje nije pripadalo ni pravoslavnoj ni katoličkoj crkvi. Da je to stanovništvo masovno prešlo na islam potvrđuju originalni historijski dokumenti iz osmanskog perioda – defteri.

Taj proces se vremenski veže za dvije posljednje decenije 15. stoljeća. Bošnjaci su i masovno pristupili u džamioglane (janjičarski podmladak) prilikom pada Bosne 1463. godine. „Poljak Jan Dlugosz (1415.- 1480.), koji kaže da je 1463. godine 3.000 Bošnjaka uvršteno u janjičare. O tome svjedoče spomenici o brojnom srednjovjekovnom stanovništvu – stećci koji se nalaze na stotinama lokaliteta. Na te spomenike nadovezuju se najstariji tipovi muslimanskih nišana. Nišani su izrađeni tako da predstavljaju kontinuitet stećaka. U genetskom potencijalu bosanskih muslimana dosta je doseljenog stanovništva iz mađarskih krajeva, zatim Dalmacije, Like, a u 18. i 19. stoljeću iz Srbije i Crne Gore.

Mnogi su od tih doseljenika bili porijeklom iz Bosne. Dakle, jedan dio se odnosi na povratnike, a jedan na tamošnje islamizirane stanovnike jer su Osmanlije čineći dalje prodore na sjever, sa sobom u te krajeve naseljavali bosanske muslimane. Ali kada je došlo do gubitka tih teritorija svo to stanovništvo ponovno se vraća u Bosnu uvećano sa brojem novih konvertita.

Događaji koje je izazvao Bečki rat, imali su za posljedicu da se gotovo svo muslimansko stanovništvo moralo preseliti, jednim dijelom zapravo vratiti i zbiti u sužene granice bosanskog pašaluka i to najvećim dijelom u geografski najbliže bosanske oblasti. (Iz Like u Panoniju, iz Slavonije, Srijema i Ugarske u srednju i sjevernu Bosnu, iz Boke u jugoistočnu Hercegovinu, iz Dalmacije u obližnja hercegovačka mjesta). Jedan dio stanovništva doselio se i u Srbiju. Međutim selidbe iz Srbije u Bosnu počele su i nastavile u valovima 1788.,1820., 1832., 1834., i napokon 1862. godine.

Kada je riječ o balijama, to je takođe jedna etnička grupa među muslimanima. Oni se razlikuju samo po tome od ostalih muslimana, što su to bili sezonski stočari, porijeklom sa sela. Inače ovaj pogrdni izraz upotrebljavao se za sve muslimane. Međutim, to stanovništvo živi u dijelovima Hercegovine i razlikuju se tri podgrupe balija: podveleške, za koje je utvrđeno da su još 1629. godine bili katolici, zatim ljubuški i jasenički. Među bosanskim muslimanima jedan dio je po svom porijeklu Arbanasa, kao i Turaka koji su se doselili iz Španije.

U etničkom pogledu bosanski muslimani ne razlikuju se mnogo od bosanskih Hrvata i Srba, jer im je i jednim i drugim i trećim dominirajuća slavenska etnička baza i kod svih ima određenih etničkih primjesa. Međutim, kod muslimana je najmanje prisutna vlaška komponenta.

Razne podjele na etničkoj osnovi u BiH koje su rezultirale negativnim posljedicama, nisu se odvijale samo između muslimana Bošnjaka i Srba i Hrvata, nego između Bošnjaka i Turaka, što je još jedan dokaz da su se Bošnjaci afirmisali u jednu posebnu nacionalnu pripadnost.

U razvoju bošnjačke nacionalnosti, kod bosanskih muslimana, prelomni događaj bio je okupacija BiH 1878. godine. Bošnjaci su dali veliki otpor toj okupaciji, ali to nije bio samo otpor prema Austro-Ugarskoj, nego na određen način i prema Osmanskoj državi, jer je ona dala saglasnost za okupaciju.

Pripadnost islamskoj religiji je neosporna činjenica, koja je najviše doprinijela posebnoj etničkoj pripadnosti muslimana u BiH, a na kulturno prosvjetnom području muslimani BiH su se posebno izdvojili od ostalih naroda pripadajući krugu islamske civilizacije, putem obrazovnih jezika: turskog, arapskog i perzijskog. Turski jezik bio je jezik zvanične administracije, arapski osnova za vjerski život, mada se na sve tri jezika razvijala nauka i književnost.

Nacionalna historiografija Srba i Hrvata, naročito nakon odlaska Osmanlija sa ovih prostora, tretirala je Bošnjake na jedan izuzetno negativan način, odričući im historijsku pripadnost Bosni i smatrajući ih osmanskom zaostavštinom na ovim prostorima, koje treba nacionalizirati, a BiH prisvojiti u što većem dijelu bilo na istok ili zapad. Takva, historijski neutemeljena, neispravna i nepravedna nacionalistička politika dovodila je i dovodi  Bošnjake u položaj da su se morali boriti za opstanak i očuvanje gole narodne supstance, od opasnosti potpunog istrebljenja. Za okruženje su Bošnjaci Turci, nešto što je zaostalo od Turske, pa samo po sebi treba da nestane, a pošto su oni pobijedili Tursku, onda izvlače zaključak da imaju pravo na tu zaostavštinu. U takvoj soluciji leži najcrnji program, koji se ne razlikuje ni po čemu od onoga koji je doveo do holokausta nad Jevrejnima. „Ove nacionalne politike i ideologije nisu uzimale, pri tome, u obzir činjenicu da su Osmanlije, pored Srbije, Crne Gore i znatnih dijelova Hrvatske, zapravo osvojile i Bosnu i da su se Bošnjaci borili za svoju zemlju, ne samo prilikom osvajanja te zemlje od Osmanskog carstva nego i kasnije, osobito u početku 19. i tokom 20. stoljeća. Međutim, unatoč svim tim činjenicama, Bošnjaci su u planovima o stvaranju novih nacionalnih država na ovom prostoru, ostajali bez sopstvene zemlje i bez domovine koju su drugi svojatali“.

I sa hrvatske i sa srpske strane smatralo se da je Bosna historijski i državno-pravno gledano njihova, drugim riječima da je to dio njihovog teritorija, pa bi po tome Bošnjacima ostavljen „samo azil vjere“. Stvarale su se nove nacionalne države: Srbija, Grčka, Bugarska, Crna Gora, Rumunija, Albanija. Muslimani su u tim zemljama imali samo dva izlaza: da prihvate pravoslavlje, ili da budu pobijeni odnosno prisilno iseljeni. Zbog toga je muslimansko stanovništvo ovih zemalja u situaciji da se već dva stoljeća, uglavnom, iseljava sa ovih prostora.

Zastupnici sprovođenja teorije prevjeravanja u Srbe bili su veliki zagovornici Ilija Garašanin i Mihajlo Obrenović, a kod Hrvata Anto Starčević, koji je za muslimane govorio da su oni „jedino autentično hrvatsko plemstvo i cvijeće hrvatskog naroda“.

Muslimani nisu prihvatali nacionaliziranje na taj način, da se opredijele kao Srbi odnosno kao Hrvati, bar kada je riječ o većini bošnjačko stanovništva Bosne. Bilo je pojedinaca muslimana, koji su se tokom prošlog stoljeća izjašnjavali kao Srbi, odnosno Hrvati, ali to je bio zanemarljiv broj. Jer i ti koji su prihvatali takva opredjeljenja, opet su od tih naroda bili smatrani muslimanima. Pravoslavci i katolici u Bosni i Hercegovini završili su proces svoga nacionaliziranja u Srbe, odnosno Hrvate do kraja 19. stoljeća. Međutim, bošnjaštvo u prošlosti je sveobuhvatan pojam za stanovništvo Bosne. Jer „ne postoji ni jedan dokumenat, pismo ili izvješće svjedoka mletačkih, austrijskih, francuskih, engleskih ili nekih drugih putnika, diplomata ili trgovaca, ne postoji ni jedna jedina isprava osmanlijske vlasti, ili, pak, neke druge vlasti, a da bi se odnosila na Bosnu, koja muslimane u Bosni, ali i sve njene druge stanovnike, kršćane i hrišćane, ne naziva i obilježava kaso Bošnjake. Etnik Bošnjak, u ranijoj, i Bošnjak u osmanskoj fazi bosanske povijesti, jedini su etnici koje susrećemo“.

Bošnjaci su bili i ostali najviše vezani za BiH. Za razliku od Srba, koji već tridesetih godina 19. stoljeća imaju formalno svoju nacionalnu državu Srbiju, Hrvati u to vrijeme nisu imali svoju državu, ali su imali Banovinu Hrvatsku u sastavu Ugarske. I jedni i drugi na taj način uživali su određenu kompenzaciju za nedostatak države i u toj činjenici imali su snažnu podršku u djelovanju na rastakanju državnosti BiH, odnosno protivljenja svakom njenom pokušaju da se ona konsoliduje kao samostalna država, njenih, ravnopravnih naroda.

Bošnjaci su naročito nakon 1878. godine bili oslabljeni nastalim promjenama, prije svega što su bili jedini koji su ustali u odbranu BiH, koja je za zelenim stolom, kao diktat Turskoj, oslabljenoj i iscrpljenoj od dugotrajnih ratova, data drugoj imperiji. Oni nisu prihvatli potpuno iseljavanje, a niti prevjeravanje, nego su prihvatili borbu za svoju slobodu, religijsko jedinstvo, za svoju vjersko-prosvjetnu autonomiju. Bošnjaci su doživjeli strašan udarac, od koga su se sporo oporavljali.

Bošnjaci su bili pod velikim pritiskom nakon 1878. godine. U prihvatanju jedne nove, evropske civilizacije, shvatili su da se i sami moraju mijenjati i da pored obrazovanja koje su imali i sticali u sustavu Osmanske države, moraju sada, zarad svog opstanka razvijati i drugi sustav školovanja i obrazovanja, koji će im obezbijediti uklapanje u tekovine zapadne civilizacije. Svaki njihov pokušaj da se obrazuju na novim osnovama, da šalju djecu na studije u zapadne zemlje, dočekivan je od njihovih sunarodnika pravoslavaca i katolika, kao izdaja, mada su i sami daleko više koristili tu praksu. Međutim, uporno nastojanje da se Bošnjaci nacionaliziraju u Srbe-muslimane ili Hrvate-muslimane, nije dao nikakve rezultate. Razlozi za to su mnogobrojni i zbog toga i neostvarivi, ali posebno je bilo nemoguće spojiti sa tom kombinacijom islamsku kulturu i tradiciju Bošnjaka.

Iako pokušaji srbizacije i kroatizacije Bošnjaka nisu dali rezultate (doživjeli su krah), ima pokušaja u Srbiji, Hrvatskoji, Crnoj Gori, da se taj proces nastavi na različite načine.

Sam etnički naziv Bošnjak, ne treba miješati sa vjerskom pripadnošću. U BiH je svaki građanin koji u njoj živi i BiH smatra svojom jedinom domovinom – Bošnjak. Vraćanje nacionalnog imena Bošnjak, je onaj povijesni događaj, posebno za muslimane, koji će razriješiti mnoge zablude i definitivno odvojiti vjersko od nacionalnog. Jer musliman nije nacionalno obilježje, nego je vjerska pripadnost islamu. A ako je neko samo pripadnik neke vjerske grupe, a nema svoju naciju, onda se uporno pokušavalo da mu se oduzme pravo i na državu i domovinu. „Kao direktna posljedica takvog stanja bošnjačkog nacionalnog identiteta nastaje i zamjena stvarnog nacionalnog imena Bošnjak za vjersko ime musliman, pri čemu ovo drugo ime i nije bilo nacionalno ime. Tako ga niko i nikada nije na ovom prostoru i šire ni shvatio ni tumačio. Ono je bilo sinonim za skriveno nacionalno ime Bošnjak. Ali, ono je ujedno bilo i priznanje nerazvijenosti nacionalnog identiteta našeg bošnjačkog naroda i stajalo je kao neka vrsta hipoteke nad nedovršenošću procesa samo-identifikacije Bošnjaka. Ime musliman, kao nacionalno ime mimikrijskog je, skrivalačkog karaktera. Ono prikriva svoj stvarni sadržaj i ujedno sakriva činjenicu stvarne denacionalizacije Bošnjaka“.

(Tekst preuzet iz knjige GRADAČAC SA OKOLINOM – U PROŠLOSTI, autor Esad Sarajlić, „Preporod“ Gradačac, 2008. godine, str. 519-538)

Austrougari su bili ti koji su prvi počeli uništavati našu zaostavštinu, još 1879. godine, a zvanično od 4. oktobra 1907. godine, kada je Zemaljska vlada naredila da se napusti naziv „bosanski jezik“, a da se umjesto njega koristi naziv „srpsko-hrvatski jezik“.

Iako je od austrougarskog udara na našu svetinju prošlo dosta vremena, napadi na Bošnjake, Bosnu i bosanski jezik ni danas ne prestaju. Međutim, ne smijemo posustati u odbrani naše zaostavštine, našeg bosanskog jezika. Dugujemo to našim franjevcima, našim piscima, našim nekadašnjim vladarima i svima onima koji su kroz historiju stajali u odbrani te zaostavštine.