PISMO PJESNIKU MIRNOM
Osviću tmurna jutra
Snopovi oblaka spuštaju kišu
Prozori moje sobe
Uvijek su otvoreni
Za osmijehe
Kojih više nema
U oku se klate
Krhke sjenke što teturaju
Nesigurnim korakom. Autor: Sadžida Dedić
Odlaze.
U neka hladna naručja,
Bez trunke ljubavi
U očima.
I nikog nema da zatvori kapiju.
Ja sam golim rukama
Zrnevlje sunca sakupljala
U svjetla buduća.
A poklonili su mi sunovrat
U dvadesetom ljetu.
Što ne bi i ti sad
Sav čemer pretvorio u slast.
Pitam se dok odlazim
Na vrela Karahasanova
I posmatram nepregledna
Polja stoljeća
Lica vladara i podanika
Čujem huk napaćenih glasova
Mijenjaju kolotečinu historije
Kad god se vratim
U odaje današnjeg dana
Muk je zastrašujući.
Samo nek mirno teku
Rijeke vremena…
Ionako više ne postojim…
Moje JA je negdje drugo obećano…
To čitam misli i plačem.
Pa gdje vam je snaga,
Gdje su vam snovi
U krilu najljepšem odnjihani,
Pitam se.
Zatečena šutim.
Niko više i ne sevdiše
Niti ljubav spominju
Pjesnici.
Sve nekako prolazi
Po navici.
Mirni.
Sanjaru
Da otvoriš oči
Zaplakao bi
Nad nepreglednim tišinama
Nad usamljenim dušama
Ti nisi griješnik nikad bio
Al stihove tvoje
Slaviše bogohulnici
Što stadoše pred kiblu
I odoše od nje
Bez selama
A tvoje su riječi ko zlatovezi
U tihim noćima
Napajala sam dušu
Ljepotom i snagom
Što vodile su me
Kroz oluje
I ne padoh nikad.
Već naučih koračati
kaldrmom
I voljeti ruke što me grle
Sevdahom
I voljeti ove mirise
I žubore rijeka.
Što ne bi ste i vi
Tek probuđeni,
Svoja jutra ukrasili
Suncem nade
U svojoj avliji…
