Svjetski dan poezije je 1999. godine, pod sloganom “Dijalog među civilizacijama posredstvom poezije”, uspostavio UNESCO.
“Svrha proglašenja Svjetskog dana poezije jeste doprinos promociji čitanja, pisanja, objavljivanja i učenja poezije u čitavom svijetu, kao i podsticanje nacionalnih, regionalnih i internacionalnih poetskih pokreta”, obrazložio je UNESCO svoju odluku 1999. godine. 

Obilježavanjem Svjetskog dana poezije, UNESCO prepoznaje jedinstvenu sposobnost poezije da utjelovi kreativni duh ljudskog uma.

Jedan je od glavnih ciljeva Svjetskog dana poezije podržavanje lingvističke raznolikosti kroz poetsko izražavanje, te pružanje prilike ugroženim jezicima da ih se čuje unutar njihovih zajednica. To je također doba kada se cijene i podržavaju pjesnici i poezija diljem svijeta. Svjetski dan poezije održava se 21. marta svake godine.

Svima koji pišu, čitaju, vole poeziju…čestitamo na lijepom životnom izboru, hobiju, ljubavi, a mi vam darujemo životnu priču Abdulvehaba Ilhamije, pjesmu „Nova hidžretska godina“ Victora Hugoa i Ramazanska večer Muse Ćazima Ćatića.

Čudan zeman nastade,

Sve zlikovac postade,

Din-dušmaninu stade;

Šta se hoće zaboga?

Već takata nestade,

Zlo nam svako postade

Dobrih ljudi nestade;

Šta se hoće zaboga?“

Ovom kasidom sâm sebi zapečati sudbinu čuveni Ilhami-baba.

„Odreci se pjesama,zaprijeti mu Dželal-paša, travnički vezir, ili ode glava.

Dio je predanja ili tek legende koja osta o smrti jednog od najvećih pjesnika s kraja 18. i početka 19.stoljeća-Ilhamije.

Abdulvehhab Ibn Abdulvehhab Žepčevi Ilhami, rođen je u Žepču 1773.godine.O njegovom životu su ostali tek oskudni biografski podaci. Sam zapisa: “Majke nemam, a oca ne pamtim“. Školovao se u Žepču,Tešnju i Fojnici. U Žepču uči od hadži-Abdulaha ef.Karahodže.

U Tešanjskoj medresi, profesor mu je bio Abdullah Cankari el-Ensari. Kod njega je Ilhamija slušao fikh, hadis i tefsir.Tesavvuf je izučavao kod Sirri-babe, a možda i samog šejha Husein-babe Zukića u Fojnici.

Bio je sufija, šejh, odlikovao se pobožnošću i ispravnim životom, uzor svoga vremena, najplodniji alhamijado pjesnik i najhrabriji bošnjački intelektualac tog vremena.

Iako su o njemu mnogi pisali i citirali ga u različitim kontekstima, njegov značaj i uloga u historiji BiH još nisu upotpunosti osvijetljeni. Danas je uglavnom poznat kao sufijski šejh iza kojeg je ostalo pregršt divnih ilahija ili kao nemirni buntovnik koji je ubijen zbog svojih kritikovanja tadašnje vlasti. Poeziju, uglavnom sufijsku, mističnu, pisao je na bosanskom, urskom i pomalo na arapskom jeziku. One su svojevrsni manifest i poziv za preispitivanje vlastitog morala.

Ilhamija nije okovan i zarobljen mnogobrojnim obredima, ceremonijama, svetošću sufijske odore i formom.

„Dubokim uzdahom Bogu se obrati,

U hrku i ćulah nikad se ne uzdaj!

Do prijatelja imam put,srce puno svjetla

Imam vatru ljubavi i dušu koja pjeva“. 

Ilhamija perom pjesnika ukazuje na bijedu i nepravdu, podiže glas protiv vlasti i uleme, ustaje protiv neznanja i nasilja.

Krivda pravdu zamela

Pa se pravda umela.

Šta se hoće zaboga.

U Travniku je,pred kraj Ilhamijinog života, namjesnik bio  Dželaludin-paša.Prevari i samog Ilhamiju, pa ga čak u kičicu umetnu, no ubrzo pokaza svoje pravo lice, pa se pjesnik oglasi protiv njegove tiranije. Stoga ga Dželaludin-paša pozva u svoj konak. Ilhamija se iz Žepča u Travnik uputio pješice i posteći ,a predosjećajući loš završetak-na odlasku se oprostio od ukućana i prijatelja.

Da li je Dželal-paša lično primio Ilhamiju,da li je razlog ovog poziva,i kasnijeg stradanja, bila njegova oštra osuda vladajućeg sistema –ne zna se. Legenda kaže kako je Ilhamiji bilo ponuđeno da se odrekne svojih pjesama, a nakon što nije htio- udavljen je u travničkoj tvrđavi. Drugi tvrde da mu je glava odrubljena. Tako o njegovom životu i smrti postoji nekoliko verzija – i predaja:

Jedna tako kaže da je Ilhami-baba, zajedno sa Sirri-babom krenuo u Travnik zijaretiti turbe Ibrahim-dede,koji je preselio kao šehid. Sirri-baba je pričekao Ilhamiju dok je on uz turbe učio dovu. Osjetivši što je Ilhamija proučio,Sirri-baba se odjednom podigao te mu rekao:“Ilhamija,dova će ti biti uslišena! Hoćeš li da to napišem crnom ili crvenom tintom“.“Crvenom“ odgovori Ilhamija. Predaja kaže kako je Sirri-baba znao da je Ilhamija molio Allaha dž. da preseli na Ahiret šehidskom smrću, a odabir crvene tinte je značilo da će mu biti odrubljena glava. Da je Ilhamija, Božijom voljom, odabrao crnu tintu, bio bi udavljen.

Nedugo nakon tog događaja, Ilhamija dobija poziv iz Travnika.Krenuo je pješice hodajući tri dana da bi mu tamo bila odrubljena glava.Kažu da se glava ovog velikog Božijeg roba otkotrljala daleko od tijela. Krvnici su tijelo uspjeli podići ne bi li ga ukopali, ali glavu,uza sva nastojanja,nisu uspjeli ni pomaknuti .Bila im je preteška.Sve dok je ne spojiše sa tijelom.Ilhami-baba je još rekao,prije ovog strašnog nedjela,da će njemu svijet dolaziti sa svih kontinenata,jer će biti nadaleko poznat,učit će mu Ja sine i hatme mu poklanjati .I zaista,kod Ilhami-babinog turbeta uvijek svijet dolazi-klanjaju u turbetu dva rekata, uče na tom mjestu razne dove tražeći od Allaha da im bude kabul.

A malo ko prođe kroz Travnik da ne obiđe Ilhamijino turbe,prouči bar Fatihu ili tek stih što opominje i podsjeća. 

„S duhom sam se stopio,

S nurom pomiješao,

Do bića stigao u užitku ljubavi“.

 Rječitost je među muslimanskim narodima od davnina vrlo cijenjena vještina. Predislamski Arapi toliko su cijenili rječitost i pjesnike kao najmarkantnije nosioce tog dara da su jednom godišnje pored Kabe organizirali pjesnička natjecanja, a najuspješniji dar pjesničkog dara, ispisan rukom najvještijeg krasnopisca, vješali o zidove hrama kako bi posjetioci tog trgovačkog centra tadašnjeg istočnog svijeta te pjesme čitali, memorisali i prenosili svojim sunarodnjacima i saplemenicima širom Arapskog poluotoka i šire; pronoseći tako svijetom glas o slavi briljantnih pjesnika.

Značaj pjesničke rječitosti nije zanijekan ni islamom. U časnoj Knjizi objavljena je sura Pjesnici. U ovoj suri, dvadeset i šestoj po redu, pojašnjena je snaga rječitosti metaforički uobličena u slučaju bacanja štapova, uz napomenu da štap koji je bacio Musa i koji je neutralizirao rječitost, odnosno štapove faraonovih čarobnjaka nije bacio Musa nego da je to mudrost potekla s vrela božanske milosti. U ovoj suri nalazi se i upozorenje ljudima da ne nasjedaju na slatkorječivost onih koji ih zavode nego da se potrude i zavire iza zastora te rječitosti tragajući za udjelotvorenjem izrečenih riječi. Tražite, dakle, djela, a ne riječi. Ili, kao što Poslanik, a. s., savjetovaše da nam riječi trebaju biti djela, odnosno da trebamo govoriti djelima, a ne riječima. Međutim, obznanjenjem trenutka u kojem je Poslaniku spuštena Objava, a od kojeg je počelo širenje istine i nestanuće laži, počeli su orkestrirani pjesnički napadi na Božijeg miljenika (mir neka je na njega).

Na te napade nije odgovoreno argumentom sile nego silom argumenta te je tako odaslana poruka svim budućim generacijama muslimana kako trebaju reagirati na pojave koje, najprije, u njihovim nutrinama potiču javljanje nervoze koja čovjeka nerijetko nagna na nepromišljeno djelovanje. Argumentom osporiti ono što druga strana smatra argumentom. Na pjesničke nasrtaje, dakle, odgovorili su pjesnici među kojim su se posebno isticali Abdullah ibn Revaha, za kojeg je Poslanik rekao da je uistinu divan čovjek, Ke’ab ibn Malik i Hassan ibn Sabit, kojeg će historija zapamtiti kao Poslanikovog pjesnika i čovjeka koji je imao zadatak svojom rječitošću nagovoriti medinske izdajnike da odustanu od dogovora s idolopoklonicima prema kojem su im trebali otvoriti kapije na svom dijelu grada kako bi muslimansku vojsku napali s leđa.

Položaj pjesnika u zajednici postao je s vremenom dijelom nasljedne tradicije u muslimanskim zajednicama, a pjesnici su, zahvaljujući širenju liste njihovog djelovanja, postepeno nagrađivani sve većim značajem na samom dvoru. Oni su svojom rječitošću oplemenjivali kulturnu scenu svog vremena, poticali na javljanje najljepših emocija u nutrinama slušalaca, podsjećajući svojom epikom na slavne dane slavnih predaka, jačali nacionalno i vjersko samopouzdanje širih narodnih masa, ali i nagovještavali vladarske vojne pohode, veličali pobjede i kreirali sliku vladara u društvu. Dobrano su, dakle, na dvoru imali ulogu koju možemo smatrati pretečom modernog komuniciranja s javnošću, odnosno PR-a. Prema tome, pjesništvo u tom periodu nije bilo hobi niti su pjesnici pjesme pisali isključivo za uži krug prijatelja. Bilo je to zanimanje od kojeg se moglo živjeti, a visina prihoda bila je ekvivalentna snazi pjesničkog dara samog pjesnika. Historija pamti situaciju u kojoj je gaznevidski sultan Mahmud svom glavnom dvorskom pjesniku usta napunio draguljima samo zbog jednog stiha.

Osmanski vladari, također, poštovali su značaj rječitosti i ugled pjesnika, nosiocima tog dara povjeravajući neke od značajnijih društvenih, vojnih i diplomatskih dužnosti. Na kraju, mnogi sultani, prinčevi, veliki veziri, pa čak i šejhul-islami pisali su pjesme. Najobimniji divan među njima, odnosno zbirku pjesama, iza sebe je ostavio Sulejman Zakonodavac, kojeg na Zapadu poznaju kao Veličanstvenog.

Koliko je Osmansko carstvo poklanjalo pažnju rječitosti, dovoljno govori podatak da su dječaci s tim darom birani i odvođeni u najelitniju školu tog doba Enderun, gdje su se obrazovali pred najuglednijim profesorima tadašnjice. Upravo kroz prizmu takvog značaja pjesništva i rječitosti treba promatrati ulogu velikih pjesnika bosanskohercegovačkog porijekla u Osmanskom carstvu, a ne kroz prizmu današnjice u kojoj pjesnicima nije posvećena adekvatna pažnja.

Victor Hugo (Viktor Igo, 1802-1885), slavni francuski i svjetski književnik (romanopisac, pjesnik i esejist), napisao je veliki broj pjesama u kojima oslovljava islamske motive kao i Mediteran obilježen islamom i muslimanima. U dva njegova djela, u   Les Orientales  (“Istočnjaci“, odnosno  “Istočnjačke pjesme“,  “Pjesme o Istoku“) i u opsežnom djelu  La Légende des siècles (Legenda vjekova), Victor Hugo je uvrstio veliki broj svojih slavnih poetskih djela koja tretiraju, izbliza ili izdaleka, islamske motive, detalje, osobe. 

U pjesmi Nova hidžretska godina  (L’an neuf de l’Hégire) njezin autor Victor Hugo opisuje smrt Muhammeda, a. s., i njegovo preseljenje na Bolji svijet. Taj se veliki događaj zbio jedanaeste godine po Hidžri, a ne devete godine po Hidžri. Poslanikova smrt najavljuje “novu hidžretsku godinu“ ili epohu u koju će muslimani stupiti nakon smrti Muhammeda, a. s. Doći će doba prosperiteta, smiraja i zadovoljstva – kao da je jedna od poruka naslova ove Hugoove pjesme. Pjesma je nastala 15. januara 1858. godine, a prilikom valorizacije Hugoova književnog djela na ovim prostorima pjesma je ostala potpuno neprimjećena i zanemarena.

 

VICTOR HUGO

NOVA HIDŽRETSKA GODINA

 

Kao da je slutio da mu se čas bliži,

nikome više nije zamjerao; 

Hodao je pozdravljajući prolaznike;

Vidjelo se kako svakim danom stari, iako imade 

tek dvadeset sijedih u svojoj crnoj bradi;

Ponekad bi zastao da gleda kamile dok piju,

sjećajući se dana kada je i sam kamile vodio.

Činilo se da vidi Raj, doba ljubavi,

Vremena prošla, doba pradavno.

Čelo mu bješe visoko, lice carsko,

Obrva glatka, oko duboko i hitro,

Vrat poput grla srebrne amfore,

Izgled Nuha koji zna tajnu potopa.

Kad bi ljudi dolazili da se posavjetuju, sudac bi ovaj

puštao jednog da potvrđuje, drugog da se smije i poriče,

slušao bi šutke i govorio posljednji.

Na ustima mu je uvijek molitva bila;

Jeo je malo, stišćući trbuh kamenom;

Svoje je ovce sam muzao;

Sjedio bi na zemlji i svoju odjeću šio.

Postio je duže od drugih u dane posta,

iako je gubio snagu i više nije bio mlad.

U šezdeset trećoj godini groznica ga uhvati.

Pročita opet Kur’ān svojom rukom ispisan,

pa Zejdovom sinu dade svoju zastavu,

i reče: “Bližim se svojoj posljednjoj zori.

Nema božanstva osim Boga. Za Njega se bori!“

U oku je, sjenom prekrivenom, nosio sjetnu tugu 

starog orla koji mora napustiti svoje nebo.

Pođe u džamiju po svom običaju,

oslanjajući se na Aliju, u pratnji ljudi;

Sveta zastava se vihorila na vjetru.

Blijed, okrenuvši se ljudima, povika:

“Narode, dan se gasi, čovjek prolazi i nestaje;

Prašina i noć, to smo mi. Samo je Bog velik.

Ljudi, ja sam slijepac i neznalica sam.

Bez Boga bih bio niži od pogane zvjeri.“

Jedan šejh mu reče: “O predvodniče istinskih vjernika! Čim te čuo,

svijet je u tvoju riječ povjerovao;

Na dan kad si se rodio jedna zvijezda se pojavi,

i padoše tri kule Kisreve palače.“

On odgovori: “O mojoj smrti meleci vijećaju;

Bliži se čas. Slušajte. Ako sam o nekome od vas 

ružno govorio, neka ustane, ljudi, i nek me pred svima

vrijeđa i grdi dok nisam umakao;

Ako sam nekog udario, neka me udari.“

I ćutke pruži svoj štap prolaznicima.

Neka starica, strižući ovcu

na pragu kuće, viknu: “Bog ti pomogao!“

Činilo se kao da tužan prizor gleda,

u misli zadubljen; odjednom, zamišljen, progovori: “Čujte me,

svi, ja sam tek jedna riječ na ustima Allaha;

Kao čovjek sam pepeo, a vatra kao poslanik.

Dovršio sam nesavršenu svjetlost Isaovu.

Ja sam, djeco, snaga; Isus je bio blagost.

Sunce ima uvijek zoru za prethodnicu.

Isus je bio prije mene, ali on nije Uzrok.

Rodila ga je Djevica koja je mirisala ružu.

Ja sam, kao živo biće, upamtite dobro,

tek limun od poroka pocrnio;

Čudnu sam blizinu svih grijeha doživio;

Na mojoj koži više je [bilo] sramote nego blata na cesti,

a tijelo mi je [bilo] svo zlom obeščašćeno;

O čujte svi, u trenu bi me proždrli, 

kad bi u tami samotnog lijesa 

za svaku grešku po jedan crv iz zemlje došao.

Sine, prokletnik se ponovo rađa na dnu hladne rake 

Da bi ga opet crvi proždirali;

Svaki put njegovo tijelo oživi, sve dok bol,

prestajući, ne otvori spokojni beskraj za njegov let. 

Sine, ja sam ništavno polje plemenitih bitaka,

Čas bijah uzvišen, čas ništavan,

a zlo se s dobrom u mojim ustima smjenjuje,

k’o pijesak i čatrnje u pustinji;

Al’ ipak bih, o vjernici!

krio u sjenci glavu od strašnih anđela/meleka

koji bi čovjeka u tmine opet spustili;

U pesnicama sam ponekad sukao njihove zloslutne ruke;

I poput Jakuba sam se često noću, stopu po stopu, 

borio protiv nekog koga vidio nisam;

Al’ život mi je najviše zbog ljudi krvario;

bacili su na mene svoju mržnju i svoju zavist,

a ja u sebi osjećah istinu,

i protiv njih se borih, ali bez gnjeva,

i u borbi sam uzvikivao: “Neka!

Sam sam, go, krvarim, ranjen; to mi je draže.

Neka me svi tuku! Nek’ im je sve dopušteno!

I kad bi neprijatelji moji što me udaraju,

imali sunce s lijeve i mjesec s desne strane, 

kad bi me na tom uskom putu napali,

nikad me u bijeg ne bi natjerali!“ I sad sam 

poslije četrdeset godina borbe, 

do ruba groba dubokog stigao,

preda mnom Allah, svijet iza mene.

A vi koji ste me u toj kušnji slijedili,

kao Grci Hermesa i Hebrejci Levija,

teško ste patili, ali ćete zoru ugledati.

Nakon hladne noći, vidjećete zoru kako sviće;

Narode, nemajte sumnje; Onaj koji je razasuo 

lavove po liticama Džebbel-Kronnega,

bisere po moru i zvijezde po tmini,

može i turobnom čovjeku dati malo radosti.“

I nastavi; “Vjerujte, bdijte; pognite čela.

Oni koji nisu ni dobri ni zli ostaće 

na zidu koji razdvaja Raj od provalije,

previše crni za Boga, previše bijeli za zločin;

Gotovo niko nije dovoljno čist od grijeha

da ne bi zasluživao kaznu; nastojte,

dok molite, cijelim tijelom zemlju dodirnuti;

Džehennem će u svojoj kobnoj tajnovitosti

spaliti samo ono što nikad pepeo nije dotaknulo, a Bog,

onome ko ljubi mračnu zemlju, otvara nebo plavo;

Budite milosrdni; budite sveti; budite pravični;

Gore su čiste voćke u visokim krošnjama,

konji zlatom osedlani, i, za bijeg od sedam božanstava, 

kočije žustre s munjama umjesto osovina;

Svaka hurija, vedra, neporočna, sretna,

u kućici od izdubljenog bisera obitava;

Džehennem čeka prokletnike; zla kob!

Imaće cipele od vatre od čije vreline

će im glava ključati poput kotla.

Lica odabranih biće ljupka i ponosna.“

Zastade, puštajući ljude da nadu osjete.

Pa sporim korakom krenu opet i nastavi:

“O vi koji živite! Ponovo kažem svima da je došao čas

da se sklonim u drugo prebivalište;

Zato požurite. Sad je vrijeme

da me razotkriju oni koji su me poznavali,

i, ako sam činio nepravdu, da mi pljunu u lice.“

Ljudsko mnoštvo se nijemo razmicalo dok je prolazio.

Opra bradu na izvorima Abufleje.

Neki čovjek mu zatraži tri drahme, i on mu plati,

rekavši: “Bolje platiti ovdje nego u grobu.“

Ljudi su očima kao u golubice

gledali ovog plemenitog čovjeka, njegovu snagu;

Svi su plakali; i kad se kasnije domu svom vratio,

mnogi ostadoše ne sklopivši oka,

noć na kamenu provedoše. 

Sutra ujutro, vidjevši da zora stiže:

“Ebu Bekre, reče, ne mogu ustati,

Ti uzmi Knjigu i moli!“

Njegova žena Aiša bješe iza njega;

Slušao je kako je Ebu Bekr čitao,

i često tihim glasom dovršavao ajet;

I plakali su dok se tako molio.

Predveče se na vratima Melek Smrti   

pojavi, tražeći dozvolu da uđe.

“Neka uđe.“  Pogled mu osvijetli 

ista jasnoća kao na dan rođenja;

A  melek [smrti] reče: “Bog želi tvoje prisustvo.“ 

– “Dobro“, odgovori on. Sljepoočnicama mu preletje drhtaj,

uzdah mu otvori usne, i Muhamed umrije.

(Victor Hugo, 15. januar 1858.)

 

Kako se bliži Ramazan, povodom Dana poezije odabrali smo pjesmu Ramazanska večer Muse Ćazima Ćatića

Ramazanska večer

Suton se spušta, mirisav k’o smilje
I siplje zemljom svoje nujne čare –
Gle, mujezini već pale kandilje
I svijet ostavlja trge i pazare,
A suton pada mirisav k’o smilje…

Pobožni ljudi za soframa sjede,
Molitve usne šapuću im ti’o
Radosnim okom u satove glede –
Bljedilo sveto post im licem svio;
Al’ oni veselo za soframa sjede.

Na polju suton sve to više pada.
I sve su stvari u duboku muku…
Čekaju ljudi, kad će top sa grada
Navjestit’ iftar u plamenom zvuku –
A vani suton sve to više pada.

I gle, najednom svjetlost neka sinu
S tabije bijele, k’o nur s Tura da je,
A sa njim zvuk se po vazduhu vinu –
Zvuči l’ to svjetlost ili to zvuk se sjaje?
Večernji anđeo to iz topa sinu.

I hrli, noseć psalam vrh usana,
Intiman, mio k’o Božije riječi –
I zadnji disaj umrloga dana
U njemu plače, uzdiše i ječi…
Anđelu drhti psalam vrh usana.

A ezani ga mujezinski prate
I zvek posuđa s iftarskih sofara,
Krila mu zvijezde svojim trakom zlate
I plam kandilja sa vitih munara –
I tople molitve pobožno ga prate.

Suton je pao mirisav k’o smilje
I siplje zemljom svoje nujne čare,
Grleći krilom drhtave kandilje –
Svijet opet puni trge i pazare,
A suton miri kao amber-smilje.

Autor: Refija Gagula