Autor: Refija Gagula

Ovih dana se obilježava 29. godišnjica od Referenduma za nezavisnost Bosne i Hercegovine kojim su udareni temelji Republike Bosne i Hercegovine kao nezavisne države. Već godinama, u većem dijelu države, 1.marta se odaje počast tom historijskom događaju kada su građani Bosne i Hercegovine, prkosni od sna, ponovo postali svjesni važnosti poštivanja kontinuiteta Bosne i Hercegovine.

Referendumu je pristupilo 2.073.568 glasača što je predstavljalo izlaznost od 63,6 posto, a gotovo svi koji su izašli na referendum glasali su za nezavisnost, a samo 0,3 posto ili 6.037 osoba glasalo je protiv.

Rezultati referenduma omogućili su i međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine, kao nezavisne države. Od tada se 1. mart proslavlja se kao Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine.

Te 1992. godine, ujedno i prve ratne godine 76 država svijeta priznalo je BiH kao nezavisnu državu, a prvo je to učinila Bugarska i prije referenduma 31. januara 1992. godine. BiH je do danas uspostavila diplomatske odnose sa 180 država.

Zemlje članice Evropske zajednice 6. aprila 1992. godine, a dan kasnije i Sjedinjene Američke Države priznale su Bosnu i Hercegovinu kao nezavisnu i suverenu državu.

Bosna i Hercegovina 22. maja 1992. godine postala je članicom Ujedinjenih naroda, a ispred sjedišta u New Yorku postavljena je njena državna zastava. Ubrzo nakon proglašenja nezavisnosti počela je četverogodišnja agresija na BiH.

I pored ogromnih žrtava, krvlju stečene slobode u borbi koja je uslijedila proglašenju nezavisnosti, 29 godina nakon Referenduma postavlja se pitanje koliko smo svjesni važnosti kontinuiteta historijskog razvoja Bosne i Hercegovine, po mnogo čemu jedinstvene i posebne zemlje. Samo ime kao da u sebi sadrži svojesvrsno jedinstvo u različitosti: zemlja koja je uz ogromnu cijenu, koju je plaćala, prolazila kroz ratove i odupirala se svim nasrtajima. Mnogo puta je ova zemlja bila ranjavana, ali je opstajala. Svi osvajači, pa čak i oni koji su bili samo u prolazu, ostavljali su svoje i dobre i loše tragove. I iz tih tragova se razvila jedna specifična kultura u Bosni i Hercegovini.

“Bosnom nikad niko nije uspio da vlada, uvijek mu se to samo činilo.” Alija Izetbegović

Pojam Bosna, koliko je to do danas poznato, prvi put se javlja u djelu De administrando imperio bizantskog cara i hroničara Konstantina Porfirogeneta u 10. stoljeću. Car srednjobalkansku samostalnu državu preciznije imenuje pojmom “horion Bosna” – zemljica Bosna. Pojam Bošnjak, kako je to do danas isticano, prvi se put pojavio u obliku Bošnjani i to u vladarskoj tituli ugarskog vladara Emanuela Komnena u 12. stoljeću, te će se u ovom obliku nastaviti upotrebljavati sve do pada Bosne pod osmansku upravu sredinom 15. stoljeća, kada će prevladati pojam Bošnjak. Ovaj će pojam sve do polovine 19. stoljeća označavati stanovnike Bosne bez obzira na to kojoj vjerskoj ideji i praksi pripadaju. Nakon nacionalromantičarskih prekomponiranja identiteta, ovaj će pojam biti zabranjen sve do 1993. godine kada ga u aktivnu upotrebu vraća muslimanski dio ranijeg korpusa.

I danas, Bosna prkosi lažima spavača-lažima kojima se želi pokazati besmisao nezavisnosti Bosne i Hercegovine, jer, tobože, da nije bilo referenduma, ne bi bilo rata i žrtava. Zaboravlja se činjenica da nije bilo borbe i odbrane slobode Bosanci i Hercegovci bi kao mnogo puta kroz povijest ginuli za tuđe interese i račune, na obalama Dunava, Drine, Drave… Hiljadugodišnji kontinuitet povijesnog postojanja zemlje Bosne bio bi prekriven zaboravom, a sljedeće riječi himne iz 1995. godine nikad ne bi bile ni napisane:

 

Zemljo tisućljetna

Na vjernost ti se kunem

Od mora do Save

Od Drine do Une

Jedna si jedina

Moja domovina

Jedna si jedina

Bosna i Hercegovina…