Gradačac, sjeverna kapija Bosne, posebno je prepoznatljiv po prelijepoj Kuli Husein-kapetana Gradaščevića, vođe pokreta za autonomiju Bosne, graditelja, Bošnjaka koji je živio u burno vrijeme.

Moja jedina domovina zove se Bosna. Kroz mene teče bosansko srebro i zlato. Njene soli i njen ugalj, njeno željezo i nebrojene druge rude u mom su biću osnova. Moja jedina domovina je Bosna i drugačije ne more biti!

Kroz mene teče bosanski potok, bunar i vodica, sve bosanske šume i nebo bosansko. U mome biću osnova je i drugačije ne more biti! Moja jedina domovina Bosna puna je mezarluka, bezistana, turbeta, hamama u toplim ljudskim kućama. Moja jedina domovina je Bosna i drugačije ne more bit!

Moja domovina Bosna ukrašena je pletenicama djevojaka i šamijama na dragim i mudrim glavama nena koje, u glavi svojoj, kući svojoj i van nje, nose, koje vide daleko, koje nose mudrost. I koje pred očima nemaju koprenu ko neki danas. Moja jedina domovina zove se Bosna i drugačije ne more bit!

Moja domovina Bosna puna je naučnika koji nose ahmedije, puna je naučnika koje ne učimo u školama. Bosanski naučnici žive u sokacima dalekima i nepoznatima. Moja jedina domovina zove se Bosna i drugačije ne more bit!

Moja je Bosna i avlija mi je bosanska i bunar u avliji bosanski i trešnja ispred bunara bosanska je i ilduz i šekaik i zambak i zumbul i miloduh, raha latifica, kadifica, hadžibeg, bijela lipa u avliji i cvijet zvani rutavi Suljo.

Sve je to moja Bosna. I bosanska mi je svadba i večera i na njoj japrak sarma, šišćevap, sirnica, burek, zeljanica, tirit pita, hošaf, nišeste, paluze, gurabija, hurmašica. Moji su bosanski sulbeti sa trideset i tri jela. Moja jedina domovina je Bosna! To je mihrab u koji se ne dira i ne dijeli se ono što je cijelo.

Moja jedina domovina je Bosna! To je potvrđeno muhtarskim pečatom moga djeda i pradjeda. To je potvrđeno dimijama mojih tetaka, šamijama i kerama na njima. Moja jedina domovina je Bosna! To je sihir. To je sihir na koji će naograjsati svako ko joj dobro ne misli!

Moja domovina je Bosna, u izvedbi glumca Emira Hadžihafizbegovića:

 

Mustafa Novalić je bio bosanskohercegovački književnik rođen u Gradačcu 5. januara 1952. godine gdje je završio osnovnu i srednju školu. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu na Odsjeku na književnost. Radio je kao profesor književnosti, a agresija na Bosnu i Hercegovinu ga je zatekla na mjestu direktora gradačačke gimnazije.

O Mustafi Novaliću, akademik Muhamed Filipović je napisao, izmedju ostalog, i sljedeće retke:

“Za svakog ko iole zna o tome kako je složeno ljudsko biće i kako je delikatno govoriti o ljudima, bilo bi teško govoriti o nekom ko je živio intenzivno, a umro nasilno i tako mlad, kako se to zbilo s Mustafom Novalićem. Zbog toga, ovo što pišem jeste samo krhko sjećanje u magnovenju uspostavljeno iz burnog vremena punog nade, a koje nam je, nažalost, nadu iznevjerilo ( i donijelo više razočaranja nego što smo u stanju racionalno da prihvatimo). To vrijeme nam je uzelo i Mustafu Novalića, potpuno izlišno i besmisleno, kao što je, zapravo, sve što se u ratovima zbiva besmisleno i izlišno, a tako tegobno. Mustafu sam upoznao u ljeto 1990. godine, u toku onog vala nade i oduševljenja zbog mogućnosti da naša zemlja i njeni ljudi konačno izađu iz dugogodišnjeg mraka komunističkog totalitarizma. Ali nada u osvajanje slobode i demokratije brzo se sudarila sa teškim silama, sa svim Scilama i Haribdama zločinačke prošlosti i, za svagda, nadam se, poučila nas kako je moguće biti oduševljen, ali nedopustivo biti naivan i svoje oduševljenje projicirati na realnost, svagda zloćudnu. Ovdje ću iznijeti trenutke sjećanja na rahmetli Mustafu, s kojim sam prijateljevao i dijelio nadu, strepnje i tegobe, u jednom kratkom i, na žalost, za njega tragično završenom času unutar zlokobnog perioda naše najnovije historije. Prije svega peče me Mustafina prerana i nasilna smrt. Sjećam se naših susreta, šetnji Gradačcom, dugih noćnih razgovora u njegovoj kući u mahali Svirac i zajedničke strepnje nad sudbinom bosanske zemlje i ljudi. Tada je smrt prijetila s mnogo strana, a Mustafu, eto, i odnijela. Nisam siguran ko je tu na gubitku: da li Mustafa završivši život pun nade i obećanja (a on je imao što da obeća), ili smo na gubitku mi koji smo ostali da nam se na savjest sruči spoznaja o nesigurnosti, o prevrtljivosti ljudskih riječi i obećanja, o nezajažljivo gramzivoj prirodi i bešćutnosti ljudskog bića. Mustafa Novalić se odlikovao smirenim, racionalnim pristupom političkim procesima i razložnim mišljenjem o političkim pitanjima, a posebno o nacionalnom pitanju i odnosima u Bosni i u Gradačcu. Novalić nije bio zahvaćen nikakvom euforijom, najmanje nacionalnom, te je shvatao, za moje iskustvo najviše i najbolje među svim tadašnjim muslimanskim političkim aktivistima, da je demokratizacija ukupnih društvenih odnosa ono najbitnije “, zapisao je akademik Muhamed Filipović.

Mustafa Novalić je objavljivao kratke priče u beogradskim novinama i časopisima “Književna reč”, “Vidici” i “Letopis Matice srpske”, a kulturološke članke i pamflete u sarajevskom “Preporodu” tuzlanskom “Zmaju od Bosne”. Iza Novalićeve smrti ostali su neobjavljeni rukopisi dva romana, novela i dnevničkih zapisa. Za života je objavio samo jednu knjigu novela “Pobratimstvo” (1989.) koja je nagovijestila velike književne mogućnosti, te ga svrstala u red talentovanih književnika srednje generacije, koji je trebao tek da se književno izrazi i pred kojim je bila književna perspektiva.

Mustafa Novalić je ranjen 26. januara 1993. godine na području Donjih Krečana, gdje je kao načelnik Informativne službe 107. viteške motoritovane brigade ARBiH, boravio sa ekipom italijanskih noviara. Uslijed posljedica ranjavanja preminuo je u Tuzli 7. februara 1993. godine, u momentu kada je trebao preuzeti mjesto ministra u Vladi okruga Tuzla. Danas gimnazija u Gradačcu nosi ime po njemu.

Autor: Refija Gagula