Svako onaj ko govori o istoriji visočkog kožatstva ne može da ne spomene Tabhansku džamiju u Visokom, koja se nalazila u samoj tabhani. O izgradnji ove džamije ne postoje dokumenti iz kojih bi mogli sa sigurnošću zaključiti  kada je tačno sagrađena. Dosta istoričara spominje 17. stoljeće, kao mogući period nastanka ove džamije, a posebno u svojim djelima Hamdija Kreševljaković [1] i  Miljenko Filipović[2]. Po njima je gradnja Tabhanske džamije povezana sa dolaskom tabačkog zanata u Visoko. Oni predpostavljaju da su tabački zanat u Visoko donijeli kožari iz  Budima,  koji su se doselili u Visoko nakon što su Osmanlije izgubile Budim 2. septembra 1686. godine. Ne isključujući mogućnost da je jedan broj tabaka iz Budima došao u Visoko ne stoje tvrdnje da su oni donijeli tabački zanat u Visoko. Tome  svjedoći jedna druga visočka džamija, koja se rijetko veže za tabački zanat, a vjerovatno zbog nepoznavanja istorijskih činjenica.

 

 

Riječ je o džamiji Hadži Muruveta tabaka ili Kraljevačkoj džamiji. Period izgradnje džamije (u početku mekteba) i istoimene mahale dokaz je da su tabaci u Visokom živjeli i radili i prije 17. stoljeća. Ni lokacija same Kraljevačke  džamije, koju je sagradio tabak Muruvet nije slučajna. Ona se nalazila uz sami Kraljevački potok na kojem se prerađivala koža i na kojem se kroz vijekove razvila na daleko poznata visočka tabhana. Na popisu stanovništva 1570. godine mahala Mesdžida h. Muruveta tabaka brojala je 79 domaćinstava[3].

 

 

Na osnovu ovih podatka možemo zaključiti da su mesdžid i  mahala nastali još u prvoj polovici 16. stoljeća. U zvaničnim dokumentima Islamske zajednice Visoko i zvaničnoj tabli na džamiji piše da je džamija sagrađena u 17.stoljeću, što je netačan podatak. Za istoriju kožarstva  ovo su značajne informacije, jer ako je tabak-kožar sagradio džamiju u prvoj polovici 16. stoljeća normalno je da se koža tada prerađivala u Visokom.

Važno je napomenuti da su džamije i tabački zanat u Osmanskom carstvu bili u uskoj vezi. Tabački esnaf bio je glavni u Osmanskom carstvu, kao i u svim provincijama carsta i bio je uzor za sve ostale esnafe. Od svoga osnivanja bio je potpuno naslonjen na derviški red.

Osnivač tabačkog esnafa je šejh Ahi Evren  (Šejh Nasreddin Abul Hakajik Mahmud bin Ahmed al-Hoyi 1169-1261), koji je i sam bio tabak. 1205. godine u Kajseriju (Anadolija-Turska), gdje se doselio iz Bagdada napravio je prvu kožaru, a kasnije uz pomoć seldžučkih sultana radio na jačanju ostalih zanata. Nakon nekoliko godina doseljava se u Kiršehir gdje organizuje sjedište tabačkog esnafa.  Oživio je i izgradio odžake tabhane u svim islamskim zemljama. Nakon uspostavljanja odžaka, uključujući i Bosanski sandžak, postavljao je svoje zastupnike da izgrade odžak, tabhane i zavije.

Tabački zanat je bio jedini kojim su se mogli baviti isključivo muslimani. Tabaci su bili oslobođeni svih poreza prema sultanu, a ta sredstva su trošili na obrazovanje stanovništva, vjerski život, i izgradnju džamija i tekija, a iz njihovih redova regrutovane su najelitnije janičarske jedinice.  U Osmanskom carstvu skoro da ne postoji tabhana u čijem sklopu nije bila džamija i tekija. Takav je slučaj i u Visokom, gdje imamo džamiju h. Muruveta tabaka – Kraljevačku, Tabhansku džamiju i tekiju nekada na lokalitetu sadašnje ulice Tekija, a sada u ulici Oruča

Zadnjih decenija kod nas je moderno govoriti da su tabaci pravili džamije zato što su smrdili i nisu išli u druge džamije. U Sarajevu su otišli i korak dalje pa za Tabački mesdžid govore da je napravljen jer je kožarima bio zabranjen ulaz u druge džamije zbog smrada. Na žalost tu tezu su probacili neki sarajevski intelektualci, iako za nju nema predstavljenih nikakvih dokumenata niti dokaza, a prihvatili je i zvaničnici Islamske zajednice u Sarajevu. Da je situacija bila potpuno drugačija najbolje pokazuje statut (šedžera) tabaka koji je bio zvanični dokument u Osmanskom carstvu gdje piše:

„Bude Ii neko pružio jezik na tabake da su prljavi i kaže Ii također da su im poslovi prljavi, on negira časni Kur’an i također negira sve imame poznavaoce šerijatskog prava I treba ga ubiti. A ako ga ne ubiju nek obnovi iman i čvrsti uzajamni ugovor, utječemo se Bogu, od negiranja oholih, i od nevjerovanja nevjernika. Jer časni Kur’an i ostale poznate knjige u četiri šerijatsko-pravne škole kazuju da kada se svaka /koža/ učini, očisti se, izuzev ljudske kože zbog njenih posebnih Bogom datih svojstava i svinjske zbog njene nečistoće. I neka se zna da jedan tabak koliko na očit način prljavih koža učini i očisti i njegova duša se očisti od životinjskih svojstava i tame neznanja i srce postaje prosvijetljeno i ni jednog sata nije lišen od emanacije Ijepote. Dakle, koža ćusele biva žuta, ona nije prazna od hljeba i različitih blagodati. I srce tabaka koji učinjavaju spomenuto ne može biti prazno ni jednog trena od Božanskih nadahnuća.“[4]

U svom djelu Prerada kože i izrada opanaka u Visokom prof Zorislava Marković navodi podatak da su tabaci u Visokom radili po „starom adetu“ sve do 1946. godine, što je podrazumjevalo i primjenu Statuta.

Da se sada vratimo džamiji Tabaka h. Muruveta. Ona se nalazi na lokalitetu Kraljevac, uz glavnu saobračajnicu kroz Visoko, a  po lokalitetu gdje je napravljena dobila je i svoje drugo ime Kraljevačka džamija. Džamija je preživjela vijekove i danas služi svrsi sa kojom je i napravljena po želji vakifa. Poslije Drugog svjetskog rata je bila zatorena i služila je kao magacin za žito. . Obnovljena je 1986. godine. U toku zadnje agresije na Bosnu i Hercegovinu bila je znatno oštećena, ali je renovirana uz veliki angažman džematlija i uz pomoć Općine Visoko. Kao imami evidentirani su: Hfz. Arif ef. Ferizović, Hfz.Krpo ef., Škaljić ef., Husein ef. Ohran , Jusuf ef. Omerspahić , Hfz. Užičanin ef., Hfz. Sedlarević ef., Hfz. Ganić ef., Hfz. Zupčević ef., Asim ef. Aždahić, Hidajet ef. Čeho i sadašnji imam Ilham ef. Hadžić.

Zahvaljujući dobrom radu sadašnjeg imama Ilham ef. Hadžića, Džematskog odbora i dugogodišnjeg mujezina Jusufa Zubića džamija je dosta posjećena, a na džuma namazu često su prisutni i gosti iz drugih džemata, kao i putnici koji putuju kroz Visoko.

Ova džamija je specifična i po tome što je na sofama džamije postavljena umjetnička slika koja je urađena na koži. Na njoj se može vidjeti izgled džamije sredinom prošlog stoljeća. Simbolika je što je sliku uradio džematlija Almir Zerdo, sin jednog od najboljih visočkih kožara zadnje generacije, rahmetli Safeta Zerde poznatijeg kao Cajgo, a brat rahmetli Junuza, koji je od babe naslijedio kožarski zanat. Da li je Almir znao da je njegovu džamiju izgradio kožar prije 500 godina nije ni bitno, ali je svojom slikom ostavio trag i sjećanje na možda zadnju generaciju starih visočkih kožara.

 

 

 

 

1) Hamdija Kreševljaković “Visoko” Časopis Novi behar Godište VIII, Sarajevo 1934. godina
 2) Milenko S. Filipović Visočka Nahija str.441 Beograd 1928. godina
 3) Istanbul, BOA, 157, 165. 11 Istanbul, BOA, TD 157, TD 56, TD 164, TD 211, TD 379. Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604, Sv. I/1, Obradio: Adem Handžić, Sarajevo, 2000, str. 600-608; Hatidža Čar-Drnda, “Visoko u sastavu Osmanskog carstva – XV i XVI stoljeće”, POF 40, Sarajevo. 1991, str. 199-215.
4)  Azra Gadžo Veza esnafa u Bosni sa tekijom u Kiršehiru, Sarajevo Prilozi za orijentalnu filologiju 49/1999

Autor: Mersed šahinović