Na današnji dan 2. januara 1927. godine u Sarajevu rođen je bosanskohercegovački glumac Rejhan Demirdžić.
U nekim drugim okvirima svjetske kinematografije bio bi slavan. Mjesto njegovog počivališta pohodili bi filmski hodočasnici. Njegove lične stvari bile bi na aukcijama rasprodate u nezamislivim ciframa, ovdje na Balkanu u Bosni i Hercegovini on je samo Rejhan, za svoje kolege bio je gospodin, beg kako ga je zvala Kaća Dorić.
Prvi nastup je imao u Narodnom pozorištu 1943. godine. Imao je šesnaest godina. Predstava se zvala „ Lako je muškarcima“, mađarskog pisca Pala Barabaša u režiji Lidije Mansvjetove, koja je imala svoj glumački studio.
Njegova šira familija je bila protiv toga da on postane glumac, ali je imao veliku podršku svoje majke koja je govorila: „ Dijete, idi onome što te vuče!“
Od 1945 godine glumi u Šapcu, Titovom Užicu i Nišu. Godine 1955. definitivno se vraća u Sarajevo u Narodno pozorište i tu ostaje do kraja života.
Rejhan je bio izvanredan glumac. Imao je veliku moć glumačke transformacije. Uspješno je glumio nacistu, mangupa, bega, gospodina. Njegova boja glasa i njegove oči bile su jedinstvene.
Većina nas je prvi put upoznala Rejhana kao glumca kroz seriju „Karađoz“, gdje glumi Husameti-bega. U to doba išle su serije sa savremenom tematikom, a on i Jurislav Korenić su se trudili da naprave orijentalnu priču koju su prilagodili bosanskim prilikama, gdje je beg bio bosanski, a ne istanbulski. Ova serija je pomogla i mnogim sarajevskim glumcima da probiju led, postanu poznati…
Ovdje počinje priča o njegovoj veličini i nadljudskoj potrebi da pomogne mladim glumcim i umjetnicima uopše da pronađu svoje mjesto pod sunce. Mnogi su zahvaljujući njemu prvi put zaigrali u teatru i postali veliki glumci kao što je između ostalih Nada Đurevska.
Po riječima Gradimira Gojera , on je čovjek koji je znao nositi svoje grijehe. Ispričao je tad jedan detalj:
„Kada bi slučajno zaboravio doći na predstavu, a dešavalo mu se to, on bi došao prije svih radnika taj dan u teatar i platio kompletne karte za tu predstavu. To je detalj o kojem niko nikada nije pisao u povijesti umjetnosti, a koji govori ne samo o njegovoj odgovornosti, nego prije svega o njegovoj strasti u umjetnosti. On je strašno volio teatar.“
Za njega nisu postojale velike i male uloge. Svakoj davao sebe maksimalno, bilo da je glumio u teatru, seriji ili filmu. Mogao je da ne progovori ni riječ, sama njegova pojava ostavljala bi snažan pečat.
Volio je i ljude. Prilazio je svakom sa poštovanjem kako svojim kolegama, tako i običnim prolaznicima, komšijama. Osobito je volio djecu. Pamte to oni koji su odrastali u Vrazovoj gdje je stanovao. Pozvao bi svu djecu koliko ih je bilo tog trenutka u parku i odveo u obližnju slastičarnu Mignon da ih počasti šampitom.
O privatnim životu Rejhana Demirdžića malo se zna, kako danas, tako i u vrijeme dok je bio na vrhuncu popularnosti. Javnost malo zna o tome da je bio oženjen doktoricom u Novom Sadu i sa njom imao kćerku Nadu. Bio je jako vezan za svoju majku. I ona za njega.
Iza njega su ostala brojna glumačka ostvarenja u antoligijskim filmovima:
Vratiću se, Krst Rakoc, Popodne, Glineni golub, Diverzanti, Quo vadis Živorade, Neka daleka svjetlost, Derviš i smrt, Sarajevski atentat, Simha, Husinska buna, Miris dunja, Ukazanje Gospe u selu Grabovica, Pismo – glava, Inat, Blago u duvaru.
Jednako uspješan i popularan bio je i u serijama:
Karađoz, Porobdžije, Tale, Kože, Zlatna jabuka i devet paunica
Ostala su i dva nebodera Momo i Uzeir, simbol popularnosti Rejhana Demirdžića i Rudi Alvađa, dva lika koja su sedamdesetih obilježili nedjeljna poslijepodneva svojim duhovitim dijalozima.
Za sav svoj doprinos kulturi i umjetnosti Rejhan je dobio Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva, mogao je i morao daleko više biti priznat.
Rejhan Demirdžić na ahiret je preselio 22. augusta 1988. godine.
Autor: Sadžida Dedić
