Govoriti o ramazanu u našoj književnosti podrazumijeva i govor o ramazanu samom, jer ramazan naše živote čini bogatijim, življim, smislenijim, manje običnim i svakodnevnim. Zajedništvo u porodici, jer smo u porodici najbliži jedni drugima uz ramazan, zajedništvo s rodbinom, komšijama, prijateljima, zajedništvo u našoj mahali, u našem džematu. I upravo ta dimenzija ramazana možda je uticala na našu književnost tako da književnici, pišući o ramazanu, objašnjavaju Bosnu samu, i Bošnjake u njoj kao ljude koji su najsretniji kad su zajedno s drugima i dragima, ujedinjeni u jednom istinskom osjećaju blagosti, smirenosti i svetosti ramazana. Ramazan je u našoj književnosti bio prisutan već u narodnoj lirskoj pjesmi. Također, za jedan od najčešćih ramazanskih motiva u književnosti, a to su ramazanske noći, posebno je vezana naša epska pjesma, koja se generacijama pjevala i pažljivo slušala na ramazanskim sijelima tokom dugih zimskih ili kratkih ljetnih ramazanski noći. Posebna atmosfera koju ramazan donosi u naše kuće i mjesta može se pronaći u djelima mnogih bošnjačkih autora, kao što su Alija Nametak, Ahmed Muradbegović, Zija Dizdarević, Musa Ćazim Ćatić, Hamza Humo, Safvet-beg Bašagić, Rešad Kadić… Također, ramazan je prisutan i u djelima savremenih književnika Džemaludina Latića, Hadžema Hajdarevića, Nedžada Ibrišimovića, a nezaobilazna je tema i mnogih savremenih pobožnih pjesama, koje su poznate pod općim nazivom ilahije, tema je mnogih eseja i raznih drugih tekstova.
Musa Ćazim Ćatić
Ramazanska večer
Suton se spušta, mirisav k’o smilje
I siplje zemljom svoje nujne čare –
Gle, mujezini već pale kandilje
I svijet ostavlja trge i pazare,
A suton pada mirisav k’o smilje…
Pobožni ljudi za soframa sjede,
Molitve usne šapuću im ti’o
Radosnim okom u satove glede –
Bljedilo sveto post im licem svio;
Al’ oni veselo za soframa sjede.
Na polju suton sve to više pada.
I sve su stvari u duboku muku…
Čekaju ljudi, kad će top sa grada
Navjestit’ iftar u plamenom zvuku –
A vani suton sve to više pada.
I gle, najednom svjetlost neka sinu
S tabije bijele, k’o nur s Tura da je,
A sa njim zvuk se po vazduhu vinu –
Zvuči l’ to svjetlost ili to zvuk se sjaje?
Večernji anđeo to iz topa sinu.
I hrli, noseć psalam vrh usana,
Intiman, mio k’o Božije riječi –
I zadnji disaj umrloga dana
U njemu plače, uzdiše i ječi…
Anđelu drhti psalam vrh usana.
A ezani ga mujezinski prate
I zvek posuđa s iftarskih sofara,
Krila mu zvijezde svojim trakom zlate
I plam kandilja sa vitih munara –
I tople molitve pobožno ga prate.
Suton je pao mirisav k’o smilje
I siplje zemljom svoje nujne čare,
Grleći krilom drhtave kandilje –
Svijet opet puni trge i pazare,
A suton miri kao amber-smilje.
Ramazan Šerif Mubarek Olsun želi Vam redakcija BZK “Preporod”.
