Pjesma “Hidžra” (Hegire) jeste prva pjesma s kojom započinje Johan Volfgang fon Gete (Johann Wolfgang von Goethe) svoj “Zapadno-istočni divan” (West-östlicher Divan).
Gete je bio radoznao čovjek i stvarno građanin svijeta. Njegova korespondencija je nevjerovatna. Zna se da je ista pisma dao prepisivati i slao ih na različite adrese mijenjajući samo početak i kraj. Pjesmu Hidžra (Hegire) Gete je napisao koncem 1814. godine. On se odlučio za francuski naziv riječi Hidžra: Hegire,
jer je u njegovo vrijeme ovaj naziv bio u čestoj upotrebi. Tako se navodi u općim napomenama na kraju samog Divana za objašnjenje izraza “Hidžra”. U tim napomenama se dalje navodi i tačan datum nastanka ove pjesme, koji se nalazi u samom rukopisu, on je: Vajmar, 24. decembar 1814. Početkom 1815. godine Gete je pisao prijatelju Karlu Ludvigu Knebelu (Karl Ludwig Knebel, 1744-1834): “Ja blagosiljam svoju odluku za ovu hidžru, jer sam se tako udaljio od vremena i drage Evrope, što se može smatrati kao velika milost Neba”. Pjesma Hidžra nalazi se u Prvoj knjizi, koja nosi naslov “Moganni Nameh” (Knjiga pjevača), i s njom, dakle, počinje Gete svoj Zapadno-istočni divan. Zašto se Gete stvarno odlučio da ovu pjesmu stavi na prvo mjesto, teško je reći. Radi li se tu o hidžri koju je on doživio u samom sebi, o jednom preobražaju, dakle izmjeni i promjeni dotadašnjeg načina života i vjerovanja i okretanju čistoj prirodi odnosno islamu? Je li pod ovom hidžrom ušao u novi život, u život predanosti Jednom i Jedinom Bogu, dž.š., pa se “raduje načinu ponašanja” za njeg sad “novim običajima”, pa zato i “ne otklanja ni
podozrenje da on sam može biti musliman” (Geteova najava u Morgenblattu)? Ako se pažljivo i objektivno analiziraju njegove izjave o islamu, bilo da je ta mišljenja iznosio u pismima, bilo u razgovorima ili u svojim djelima, tada je gore navedeno mišljenje potpuno prihvatljivo. Da, Gete je učinio
hidžru prihvativši islam kao svoje novo opredjeljenje i to je želio pokazati na način kako je samo velikanu dolikovalo, a nama slikovito prikazujući to time što pjesmu Hidžra stavlja na početak svog Zapadno-istočnog divana.
Johan Volfgang fon Gete (Johann Wolfgang von Goethe) rođen je u Frankfurtu na Maini (Frankfurt an der Main) 28. avgusta 1749. godine. Od rane mladosti započeo je učiti latinski, grčki i hebrejski jezik, jer su mu se roditelji, otac Johan Kaspar fon Gete (Johann Kaspar von Goethe, 1710-1782), koji je bio
carski savjetnik, i majka Katarina Elisabet Tekstor (Katharina Elisabeth Textor, 1731-1808), pobrinuli da malom sinu vrlo rano dovedu kućnog učitelja. U Lajpcigu (Leipzig) je Gete studirao pravne nauke od 1765. do 1768. godine, a od 1770. do 1771. godine u Strasburgu (Strasbourg), baveći se uz pravo medicinom i literaturom. U Strasburgu je završio svoje studije, i 6. augusta 1771. godine promoviran je u dr. prava.
Usvom rodnom gradu Frankfurtu Gete je 1771. radio kao advokat, a 1772. odlazi za jedno vrijeme u Veclar (Wetzlar), gdje kao praktikant radi u Državnoj komori, da bi se ponovo vratio u Frankfurt, u kojem boravi do 1775. godine. Iz Frankfurta je poduzimao putovanja po Rajni (Rhein) i Švicarskoj. Koncem 1772. i početkom 1773. Gete je napisao dramu Pjesma o Muhammedu (zapravo: Pjesma o Mahometu: Mahomets Gesang) od koje su, nažalost sačuvana samo dva odlomka. Ali i ta “dva odlomka spadaju u najljepša djela mladog Getea”, kaže Anemari Šimel (Annemarie Schimmel, 1922-2003) u svom članku “Gete i islam”. Iste godine 1773., objavljuje Gete i svoje prvo poveće djelo, koje mu donosi slavu i tako ga stavlja na čelo generacije mladih genijalnih pjesnika. Riječ je o drami Gec od Berlihingena (Goetz von Berlichingen), a 1774. objavljuje i roman Patnje mladoga Vertera (Die Leiden des jungen Werthers). Tim djelom Gete je stekao ne samo evropsku već i svjetsku slavu. Na poziv svog prijatelja saksonsko-vajmarskog vojvode Karla Augusta (Karl August) napušta Gete 1775. Frankfurt i dolazi na njegov
dvor u Vajmar (Weimar) 7. novembra 1775., gdje postaje vojvodin savjetnik te upravlja finansijama i javnim službama. Godine 1806. je Gete dovršio prvi dio Fausta, a 1810. djelo Nauka o bojama (Zur Farbenlehre). Na svojoj autobiografiji, Poezija i istina (Dichtung und Wahrheit), koju je Gete pisao cijelog svog života, i povremeno objavljivao njene dijelove, počeo je raditi 1810. godine, pa je od 1811. do
1814. objavio tri sveske.Tih godina počinje Gete sve više proučavati i orijentalnu poeziju i u njoj tražiti smiraj za svoju dušu. Posebnu pažnju posvećuje perzijskim pjesnicima i književnosti. Čitao je djela u originalu i prijevodu zapadnih orijentalista i putopisaca po Orijentu na francuskom, engleskom i njemačkom jeziku. U svojoj 65. godini života Gete je započeo pisati svoj Zapadno-istočni divan, a završio ga u 70. Iako ga je bio ranije završio, ipak ga objavljuje tek 1819. godine, a zatim 1827. i 1828. u okviru Sabranih djela, koje je sam pregledao. Gete je 1821. napisao svoj roman Godine putovanja Vilhelma Majstera (Wilhelm Meisters Wanderjahe), u kojem je iznio svoje vidike o moralnom vaspitanju čovjeka. Po njegovom shvaćanju, ono bi trebalo da potekne od porodice. Godine 1830. dovršio je Gete i drugi dio Fausta. Rad na njemu trajao je oko 60 godina. Gete je 1831. objavio završne dijelove svoga djela Poezija
i istina. Za vrijeme boravka u Švicarskoj, ljeta 1775., Johan Volfgang fon Gete došao je do njemačkog prijevoda naše balade Hasanaginica, od Klementa Vertesa (Chlement Werthes). Ona ga je toliko oduševila da je pribavio sebi i Fortisov prijevod na talijanski uz koji je bio objavljen i originalni tekst na našem jeziku, jer ju je želio prevesti u stihovima na njemački jezik, držeći se pritom originala radi rimovanja, kojeg nije bilo u Vertesovom prijevodu. Da bi ostao što vjerniji originalu služio se i francuskim prijevodom. Svoj prijevod je objavio 1778. godine u Herderovoj zbirci Narodne pjesme (Volkslieder) pod naslovom “Klaggesang von der edlen des Asan Aga”.
Johan Volfgang fon Gete je, sjedeći na stolici, umro poslije kraće bolesti oko podne 22. marta 1832. godine u Vajmaru. Sahranjen je u Vajmarskoj kneževskoj grobnici (Weimarer Fürstengruft) 26. marta 1832. godine.
Da li se Gete susretao s muslimanima? Kakav je stav imao prema poslaniku Muhammedu, a.s., još u svojim mladim godinama i odakle je crpio ta svoja prva znanja o islamu?
Gete je u svojoj 23. godini napisao Pjesmu o Muhammedu, dakle 1772. Tu je Gete prikazao Poslanika kao rijeku, koja, slično ljudskim stvorenjima, skakuće, kliče, privlači svojom snagom sve izvore, potoke, sve rijeke uzima sa sobom i vodi ih Tvorcu. Iste te godine uputio je pismo Herderu, u kojem je, između ostalog, pisao: “Želio bih moliti kao Musa u Kur’anu: Bože, napravi mi prostora u mojim prsima!”
Gete je u svoje doba bio prilično dobro upoznat i s Kur’anom, iako ga je čitao samo u prijevodu. Ti prijevodi su bili od Marakia (Ludovico Marracci, 1612-1700), Megerlina (David Friedrich Megerlin), Džordža Sejla (George Sale, 1697-1730) i njemačka prerada Sejlaovog prijevoda od Tomasa Arnolda (Thomas Arnold). Iako ovi prijevodi nisu bili ni približno dobri današnjim prijevodima na evropskim jezicima8, ipak je Gete bio zadivljen Božijom porukom, tako da su njegovi odnosi prema islamu, kako to on nedvosmisleno razjašnjava na mnogo mjesta, jasno opredjeljenje njegovoj predanosti. U svojim razgovorima sa Ekermanom (Johann Peter Eckermann, 1792-1854) rekao je: “Vidite da ovoj nauci ne nedostaje ništa i da mi sa svim svojim sistemima nismo dosegli dalje, i da uopće niko ne može dalje doseći!” (Sie sehen, dass dieser Lehre nichts fehlt und dass wir mit allen unseren Systemen nicht weiter sind und dass überhaupt niemand weiter gelangen kann!) Djela o islamu općenito, bilo da se tu radi o originalnim djelima objektivnih autora ili ne, napisanim od zapadnih orijentalista, Gete je nabavljao i čitao. Za svoju biblioteku kupovao je rado i rukopise islamskih velikana.
“Cijela sadržina Kur’ana”, pisao je Gete u svojim Bilješkama i raspravama za bolje razumijevanje zapadno-istočnog divana (Noten und Abhandlungen zu besserem Verständnis des West-östlichen Divans) u Poglavlju Muhammed (Mahomet) “da s malo riječi kažemo mnogo, nalazi se na početku druge sure i glasi ovako: ‘Ova Knjiga, u koju nema nikakve sumnje, uputstvo je svima onima koji se budu Allaha bojali; onima koji u nevidljivi svijet budu vjerovali i molitvu obavljali i udjeljivali dio od onoga što im Mi budemo davali; i onima koji budu vjerovali u ono što se objavljuje tebi i u ono što je objavljeno prije tebe, i onima koji u onaj svijet budu čvrsto vjerovali. Njima će Gospodar njihov na Pravi put ukazati, i oni će ono što žele ostvariti. Onima koji neće da vjeruju doista je svejedno opominjao ih ti ili ih ne opominjao – oni neće vjerovati. Allah je zapečatio srca njihova i uši njihove, a pred očima njihovim je koprena; njih čeka patnja golema.’ “Vjerovanje u Jednog Boga djeluje uvijek uzvišeno”, kaže
Gete, “budući da ono upućuje ljude na jednost Njegove vlastite biti”.
Evo Geteove pjesme Hidžra:
Hidžra
Sjever, Zapad i Jug se razdvajaju,
Prijestolja se ruše, carstva se tresu,
Bježi daleko, i na čistom Istoku
Da okusiš patrijarhški vazduh;
Uz ljubav, piće, pjesmu
Da podmladi Hiserov izvor tebe.
Tamo ću se ja vratiti,
U čistoću i pravednost,
Ljudskom rodu da pronađem,
Nit porijekla dubokoga.
Gdje su još od Boga primali
Nauku nebesku pravu,
I razbijali nisu sebi glavu.
Gdje preci visoko se poštovali,
Svaku stranu službu odbijali;
Omladini data granica:
Uže misli, nego vjera,
Kako je riječ tamo tako dragocjna bila,
Jer riječ je govorena bila.
Hoću s pastirima da se družim,
U oazama se rashlađujem,
Kad putujem s karavanima,
Mahramom, kahvom i mošusem da radim;
Svaku stazu hoću da kročim
Od pustinje do gradova.
Teški gorski put gore-dolje
Tješiće me tu, Hafize, pjesme Tvoje,
Dok ih vođa slatko pjeva
S mazginih visokih leđa
Da probudi zvijezde s neba
I razbojnike pokoleba.
I u hamam i u krčmu kad idem,
Hafiza ću poštovanog da spomenem,
Kada duvak draga mahne,
Amber kosom me zapahne,
Čak pjesnikov šapat ljubavni
Čini i hurije požudnim.
Želite li mu to zavidjeti
Ili možda čak ogaditi,
Znajte samo da pjesnikove riječi
Oko vrata džennetskih
Uvijek tiho kucajući lebde,
Moleći se za život vječni.
Pripremila: Refija Gagula