Edhem Mulabdić rođen je u Maglaju 1862. godine. Tu je završio mekteb i ruždiju i nakon toga zaposlio se kao činovnik. Godine 1887. Mulabdić upisuje Učiteljsku školu u Sarajevu i po njenom završetku odmah dobija posao u Brčkom. Odatle biva premješten u Sarajevo, gdje radi kao nastavnik u Darul-mualimminu, u muslimanskoj vjeroučiteljskoj školi. Od 1899. do 1902. godine. obavlja dužnost prefekta konvikta Učiteljske škole, a od 1902. do 1910. predaje na Šerijatskoj sudačkoj školi. Od 1911. do 1917. bio je nadzornik osnovnih škola, a od 1917. do 1923. je u upravi Muslimanske osnovne i Više djevojačke škole. Od 1923. do 1929. je narodni poslanik na listi JMO. 6. januara 1929. godine je penzionisan.

 

Zajedno sa Safvet-begom Bašagićem i Osmanom Nuri Hadžićem pokreće list ”Behar” 1. maja 1900. godine (urednik lista od 1901-06), a 1903. godine osniva i društvo ”Gajret”.

 

U svom dugom životu bio je prije svega prosvjetitelj, a onda i uspješan književnik. Svoj prosvjetiteljski rad prenosi i na književno stvaralaštvo. Roman ”Zeleno busenje” slovi kao najznačajnije djelo ovog autora, ali i kao prvi bošnjački roman. ”Nova vremena” je roman manjeg značaja, ali neosporan dokument za izučavanje tog dijela historije. Budući da je Mulabdić i prvi bošnjački novelist, ne smijemo zaobići zbirku novela ”Na obali Bosne”. Mnoštvo članaka i didaktičkih tekstova ostalo je rasuto po časopisima koje je pisac uređivao ili u njima sarađivao.

 

Prvim književnim radovima javlja se u Bošnjaku Mehmed-bega Kapetanovi ća Ljubušaka, da bi od 1892.do 1894. bio odgovorni urednik. Urednik muslimanskih kalendara Bajraktar (1894) i Mearif (1898/99), sekretar sarajevske Kiraethane (Čitaonice), a potom pokretač (sa Safvet-begom Bašagićem i Osmanom Nuri Hadžičem) muslimanskog časopisa Behar (1900) kojeg je uređivao od 1900. do 1906. Jedan je od osnivača Islamske dioničke štamparije (1905), odbornik društva Gajret (1903) i jedan od prvih urednika lista Gajret (1907). Sudjeluje i u osnivanju muslimanskog kulturnog društva Narodna uzdanica (1923), urednik je istoimenog kalendara i pokretač časopisa Novi behar (1927). Jedan je od urednika lista Pravda, glasila JMO, a pet godina je uredivao i istoimeni kalendar.

Bio je prije svega prosvjetitelj, a tek onda uspješan književnik. Prosvjetiteljski rad je prenio i na svoje književno stvaralaštvo. Roman „Zeleno busenje“ jeste roman koji se slovi kao najznačajnije djelo ovog autora.

Umro je 29. januara 1954. godine u Sarajevu. Iza sebe je ostavio broja djela poput već pomenutog romana „Zeleno busenje“, zatim i roman “Nova vremena“. Od pripovijetki je objavio: „Šilo za ognjilo“, „Nesretan unuk“, „Đuro Prepelica“, i tako dalje. Neke od crtica što je napisao su i „Kućni rahatluk“, „Uspomene u narodu“, „Šehiti“, kao i mnoga druga djela.

Djela Edhema Mulabdića predstavljaju svojevrsni dokumentovani prikaz jednog burnog vremena. Sam autor se suočava sa značajnim i traumatičnim promjenama koje su ostavile traga  prije svega u historiji Bosne i Hercegovine a samim time i na narod i narodna zbivanja. Bosna i Hercegovina kao krajnja pokrajina Osmanskog carstva pet stoljeća živi u jednom kulturno – civilizacijskom okviru, da bi austrougarskim osvajanjem prešla u jedan potpuno drugačiji, zapadno-evropski kontekst, što je rezultiralo traumom te značajnim promjenama koje su zadesile stanovništvo. Stanovništvo „ukalupljeno“ u starom vremenu, nespremno da prihvati bilo šta novo, što bi narušilo uobičajena zbivanja i „ustajala“ narodna shvatanja.

Prevrat godine 1878., kao smjena uprave i kao prodor oblika života nove civilizacije i kulture, zapadne kršćanske nasuprot orijentalnoj i islamskoj, za muslimansko stanovništvo predstavljao je udar i potres, nesreću i kob, te opći poremećaj njihovog psihičkog i društvenog bića. Za književno stvaranje muslimana, on je značio prelom i prekid, i nakon toga, gluho doba zbunjenosti, bešćutnosti i zastoja. Duboko i tragično doživljen sam čin austrougarskog okupiranja BiH, sa hronologijom ratnih i političkih doživljaja, naći će izraz kao pravi motiv iz nove Austro-Ugarske ere u književnom stvaranju muslimana novog perioda.

 

Pripovijest-roman Edhema Mulabdića „Nova vremena, slika iz novijeg života u Bosni“ oslikava jedan nužni prelaz iz „starog vakta“ u „novo vrijeme“, i samo prilagođavanje i prihvatanje „novog vremena“ podrazumijeva napredak, a svako odbijanje znači nazadovanje i propast.

Proces evropeizacije u pripovijesti vrši se postepeno, kroz buđenje svijesti o značaju obrazovanja, prihvatanju novih tehnologija i metoda prilikom obrade zemljišta, uređenja imanja na selu… Čime se moderna evropska strujanja ne dotiču samo gradskih sredina i visokih slojeva društva, nego se približavaju i seoskom stanovništvu, najnižim slojevima drušva, kmetovima.

 

Obrađivanje zemljišta podrazumijeva mnogo rada, napora, pažljivog nadziranja do krajnjeg ishoda, rađanje nove biljke, ubiranje novog ploda. Zemlja koja rađa nove plodove zapravo simbolizira rađanje novog života, a novi život se budi u nekom novom vremenu.

Proces evropeizacije u pripovijesti teče sporo ali je vidljiv, i ponuđen je kao neminovna i datost kao garant napretka. Prilagodba novom vremenu  je značila ne samo opstanak već i sigurni napredak, a otpor i odbijanje novih vrijdenosti bi značio sigurnu propast.

Bez obzira na to što su savremeni zapadnjački izumi bili oličenje nečeg stranog i imali  značenje kolonizatorskog, ipak su bili jedina šansa za emancipaciju bosanskog staleža; tako je Husein-beg simbol konzervativno-muslimanske sredine zamijenio simbolom novih vremena, baš kao i Alija u romanu “Zeleno busenje”.

Mulabdić je, kao tadašnji reprezent intelektualca s perom u ruci, uočio degeneraciju feudalnog sistema te je poetikom prosvjetiteljskog realizma zagovarao napuštanje zastarjelih obrazaca i navika u muslimanskoj sredini koje su donosile nazadak u to novo doba – doba kapitalizma.

Znajući moć javnog govora i kakav utjecaj on može ostaviti na pojedinca, istaknuti bošnjački intelektualac Edhem Mulabdić savjetovao je efendijama da njihove hutbe budu što kvalitetnije i korisnije narodu.

U nastavku možete pročitati dio Mulabdićevih savjeta koji se nalaze u njegovom autorskom tekstu objavljenom u respektabilnom listu Behar:

”Da je što više prilike da se narod pouči, u čemu je nauk, da se osvjesti da se dozove k sebi. Stoga je ta pouka od velike neprocjenjive zamašitosti po narod po njegov intelektualni, etični, narodni i religiozni razvitak…. Dobar vaz može učiniti više nego iko u pogledu razvoja narodnog. Vaiz se obraća svim uzrastima, djeci, ali i zrelim osobama. Naprotiv slab vaiz može štetno da djeluje na svoju okolinu a onda uvidi da je kriv, kriv je da se izreći ne može. Nije to svejedno kazivati vaiz da se kaže kad se već troši u to vrijeme i trud, a sami je predmet vaiz tako uzvišen. iz džamije svak mora otići ganut i dirnut slatkom riječi vaizovom”

Izvor: Mulabdić E., Nešto o našem vazu, Behar, br. 13/14 Sarajevo, 1903/4: 213)

O tome kakav je čovjek bio Edhem Mulabdić najviše govori svjedočenje Alije Nametka, koji je u Sarajevskom nekrologiju zapisao:

”Edhem efendija Mulabdić. Čovjek, koji je, po mom mišljenju, najviše učinio, osobito na početku 20. st., da se muslimanska mladež počela školovati u austrijskim školama, da su osnovana društva ‘’Gajret’’ i ‘’Narodna Uzdanica’’, u kojima je bio neumoran radnik, koji je bio pisac, dobar pisac, i odgojitelj, koji je svoje radno i slobodno vrijeme trošio na podizanje naše kulture, ostao je, nakon što je izašao iz zatvora (konac marta 1946.) bez ikakvih prihoda-ni službe, ni penzije. Mučila ga je pomisao da je pod starost pao na milost svoje djece i unučadi. ‘’ (SN I 196: 16-17)

Autor: Refija Gagula