Autor: Sadžida Dedić
Široka je duša Bošnjaka. Uvijek spreman da pomogne slabim i nemoćnim. Uvijek spreman na tom teskom putu sevapa i hajra oduprijeti se najvećim iskušenjima i ostati uspravan. Oduvijek tako bilo. Na dan 20. februara 1903. godine osnovano je kulturno-prosvjetno društvo „Gajret“. Osnivačka skupština održana je u jednoj čitaonici na Bentbaši. Skupštini je prisustvovalo 100 ljudi među kojima je bio i izaslanik vlasnik Eduard Koszler.
Sama riječ gajret koja je arapskog porijekla, znači trud, nastojanje, pomoć objašnjavala je svrhu osnivanja društva , a to je pomaganje učenika srednjih i visokih škola.
Kako je tadašnja vlast u Beču ukinula stipendiranje bošnjačke djece ukazala se potreba za osnivanjem društva koje će pomoći mladim Bošnjacima da se uključe u zapadnoevropski krug sticanjem savremenog obrazovanja. To nikako nije značilo od odustajanja religioznih normi. Jednostavno bilo je to prilagođavanje novim uvjetima.
Ideja o pokretanju društva potekla je još 1900. godine od strane braće Ahmet-bega i Ibrahim-bega Deftedarevića, koji su pripadali prvoj generaciji fakultetski obrazovanih Bošnjaka.
Postojala je opravdana bojazan da će odziv Bošnjaka biti mali, jer tadašnje muslimanske porodice nisu baš rado djecu rado slali u školu, posebno žensku…
Prvoj osnivačkoj skupštini kulturno-prosvjetnog društva „Gajret“, pored osnivača Edhema Mulabdića i Savfet-beg Bašagića prisustvovali su i Hajdar Fazlagić, Salih Aličehić, Ahmed Šćeta, Sejdali-beg Filipović, koji je bio novinar i bio zadužen da rezultate sastanka objavi javnosti.
Za prvog predsjednika društva izabran je Safvet-beg Bašagić, koji je po nekim saznanjima i dao ime društvu „Gajret“.
Gajret je prošao niz nesuglasica, iskušenja, straha pojedinaca da ne postanu politički pokret. Ništa ih nije pokolebalo da što više učenika pomognu stipendiranjem.
U prvih jedanaest godina postojanja društva stipendirano je 545 učenika, od toga je njih trideset studiralo u Beču, Zagrebu i Pragu.
U razdoblju između dva rata broj stipendista je porastao i iznosio prosječno 600 godišnje, od tog broja 300 i 450 otpadalo je na pitomce u „Gajretovim“ internatima. Do 1941. godine „Gajret“ je imao dva internata u Sarajevu, po jedan u Tuzli, Banja Luci, Bihaću i Mostaru. U Trebinju je bio jedan zajednički sa „Prosvjetom“. Jedno kraće vrijeme imali su internate u Foči, Gacku i Novom Pazaru.
Prve tri godine svoga postojanja “Gajret” je sa svojim članstvom kontaktirao preko časopisa “Biser”.
Koncem 1905. donesena je odluka da se pokrene poseban Kalendar “Gajret”, ali se ubrzo pokazalo da Kalendar nije praktičan način za komuniciranje sa članstvom i promoviranje Društva, pa je 1907. godine pokrenut politički neutralan list pod istoimenim nazivom. Ovaj list je do 1914. odigrao značajnu ulogu na planu kulturno-prosvjetnog uzdizanja Muslimana, te znatno doprinosio daljem formiranju muslimanske čitalačke publike. Uz ovaj list, od 1936. izlazio je i Kalendar “Gajret”, a pokrenuta je i posebna “Gajretova” biblioteka, u okviru koje je od 1928. do 1935. objavljeno ukupno 22svezaka. U ovoj biblioteci objavljivana su kako književna djela, tako i popularna predavanja praktične namjene za široke narodne slojeve.
Kulturno- prosvjetno društvo „ Gajret“ sa radom je prestalo 1945. godine, kada je došlo do spajanja sa “Narodnom uzdanicom”. Ujedinjenjem ovih društava nastao je “Preporod”
