Doći će vrijeme kad će se uvodnici pisati o vremenu koje će tek doći, a za koje su stari govorili da će naić uz preporuku #pametnomiišaretdosta… I doći će vrijeme kad će neko na javnim ćitabima napisat #ostaniukuci #nebudipapak, a Bošnjo će ili poslušati ili će ostati bez vremena.

Govorili su stari ljudi da će doći vrijeme kada će ljudi u skupinama po kućama sjediti i morati jedni s drugima pričati. I govorili su da će doći vrijeme kada će ljudi zahvalni biti što im u kuće dolaziti niko neće. Govorili su da će baš tako biti, da će muško od ženskog bježati i po 2 metra, a muško s muškim po “njakim” izolacijama deverat. I došlo to vrijeme.

Govorili su da se ljudi više neće od sunca pod bujnim krošnjama kriti već će se k’o od majke rođeni na suncu poput ćevapa cvrljiti, a rekli su i da je Bosna propala kad su majke počele djecu s dojki skidati i hapama hraniti.

A jedan je rekao da će doći vrijeme kad će ljudi imati brašna, al’ germe neće imati. I to još nije došlo, al’ neće okasniti.

Drugi je vikao da će doći vrijeme kad će ljudi jezike za zube privezati i s pokrivenim ustima hodati. I još je dodao da će ti sretni među ljudima biti.

Treći je rekao da će doći vrijeme kad će ljudi u skupinama poput gladnih pasa pred dućanima stajati i čekati na guzni papir. Govorili su, a mi nijesmo vjerovali, da će doći vrijeme kada Bošnjo neće znati vlastitu stražnjicu vodom saprati jer će mu guzni papir za posušit trebati.

I došlo to vrijeme, gluho bilo.

A onda se počelo “vrime” nazirati kada su ljudi iščekivali da im dođe sprida, a ono ih iznenadilo sazada. I došlo “vrime” kad se ima izać i uć sazada, gluho bilo.

Od vremena nastalo još većeg bremena jer došlo je ono na što su nas upozoravali, a mi nismo čuli, da ćeš moći umrijeti, al’ tek kada umreš, znat ćeš da si 100 posto umro.

I rekli su da će vrijeme doći kad će se mnoge odluke, pa čak i državne, u rukavicama donositi. Da će maskirani ljudi voditi državu, da će političari brnjice nosati.

I došlo to vrijeme.

I govorili su da će doći vrijeme kad će golubovi po Čaršiji sami hodati, pa su dodali još i to da će više džamijskih golubova biti nego džematlija.

Upozorenje takvo ismijali su mnogi, pa su stariji još govorili da će samo po dvojica u džematu biti, da će doći vrijeme kad nećeš smjeti glasno kihnuti, a svako će se čeljade po šiltetima valjati i na javnim ćitabima o znacima Kijametskog dana pisati.

I sve je ovo već došlo, ali doći će još, iz vremena sada u vrijeme buduće, a vi nemojte reći da vam nismo govorili.

Doći će vrijeme kad je bolje biti negativan nego pozitivan, kad će mlado i staro isto biti, kad će i veliko i malo u kuće prije akšama ulaziti.

Doći će vrijeme kad će ljudi vikati “bolje ne imat nego imat”. I doći će vrijeme kad će svi pasoši isto važiti. I doći će vrijeme kad će iskreni insani za džamijama plakati, a u njih neće moći ući, a vala će doći vrijeme kad će se iz Frankistana i Švabije u skupinama u Bosnu bježati. Al’ doći će vrijeme kada će sve granice pređene biti pa će se zatvoriti poput groba i – ko se u Bosnu vrać’o, vrać’o se.

Jedni će jesti šljive, drugi piti kompot, a treći jesti košpe, eto, takvo će vrijeme doći, da znate, i neće nam odmoći.

Nemojte reći da vam nismo rekli da će doći vrijeme kad će se vojske dizati protiv neprijatelja manjeg od zrna prašine, a ljudi će iz gradova na sela bježati. Kad će krava vrijediti više od onog čuda na četiri kotača, zrno riže vrednije od bisera će biti, mokra zemlja od suhog zlata.

Nemojte reći da vam nismo rekli.

Doći će vrijeme. I došlo je.

P. S. Doći će vrijeme kad će se uvodnici pisati o vremenu koje će tek doći, a za koje su stari govorili da će naić uz preporuku #pametnomiišaretdosta… I doći će vrijeme kad će neko na javnim ćitabima napisat #ostaniukuci #nebudipapak, a Bošnjo će ili poslušati ili će ostati bez vremena.

Pa će mu mudri Nurija Abdulaha Sidrana nevoljko morati ispisati tarihA onda će doći vrijeme / kad našeg naroda neće biti / ni jezika našeg neće biti / i niko na cijelome svijetu njime neće govoriti / samo će gore, među nebesima, gdje vrijeme / ne postoji, i gdje zvijezde bisernom vodom umivaju lica, / s rukama preko materinskih dojki / još uvijek da jeca – Hasanaginica.

Filip Mursel BEGOVIĆ  / STAV