Alija Izetbegović:
“Bosnom nikad niko nije uspio da vlada, uvijek mu se to samo činilo.”
Meša Selimović:
”Bosna je moja velika ljubav i moja povremena bolna mržnja. Bezbroj puta sam pokušavao da pobjegnem od nje i uvijek ostajao, iako nije važno gdje čovjek fizički živi. Bosna je u meni kao krvotok. Nije to samo neobjašnjiva veza između nas i zavičaja, već i koloplet naslijeđa, istorije, cjelokupnog životnog iskustva mog i tuđeg, dalekog, koje je postalo moje. Viđena izvana i bez ljubavi, Bosna je gruba i teška, viđena iznutra i sa ljubavlju, koju zaslužuje, ona je ljudski bogata iako i u sebi nesaznana potpuno. Rijetko je ko bolnije i dramatičnije određen istorijom kao Bosanac. Šta se sve kroz vijekove nakupilo u tim ljudima! Osjećanje vlastite neodređenosti, tuđe krivice, teške istorije, neizvjesne budućnosti, straha od promjene, želje za dobrotom i humanošću koja bi se odnosila na sve ljude bez ikakvih ograničenja i čestih razočarenja koja su rađala mržnju. To su veoma složeni i zamršeni ljudi i teško ih je razrješavati po prvom viđenju i po spoljašnjim utiscima.”
Husein-kapetan Gradaščević:
“Ima Bosne, beglerbeže i Bošnjaka u njoj! Bili su prije vas i ako Bog da, biti će i poslije vas!”
Josip Pejaković:
“Jer, kako bolan nema Bosne, a Neretva huči?
Kako, bolan, nema Bosne a Miljacka teče? Kako, bolan, nema Bosne a Sana ide? Ti misliš da ona ne ide, al’ sagni se hajvanu, pogledaj – ide. Ide Sana, ide Sava, ide Drina, ide Ukrina, ide Vrbas, ide Bosna, ide Lašva, ide Željeznica. Svi oni i one idu, a ti đe ćeš?
Nemaš kud!
Ide, bolan i Lonska, u njega utiče Ugar. Tu riba ima. Tu si ti treb’o ribe fatat, a ne moju kuću rušit’. Ti si treb’o otić’ na onu Unu, zasjest’ s komšijama i zapjevat’ – ah, meraka u večeri rane – a ne se fatat’ granata i djecu po gradovima ubijat’.
SRAM TE BILO!
Da imaš imalo duše k’o što je nemaš ti bi znao, dok god te rijeke teku Bosne ima, a tebe, tebe nema ni u onoj šubi na mom plafonu đe se đahkad hajvani zavlače. Jer u moju šubu i kad se hajvani zavlače postaju domaće životinje, a ti ni to ne moreš, znaš.
Joj, kad te ‘nako jal za mali, jal za vel’ki nožni prst svežem kanafom pa te pustim niz Vrbas… joj, kako ću te popiti pivo moja i zapjevat’ ko što ti nikad niko zapjev’o nije: Narodno veselje!
Haj otkako je Banja Luka postala,
aman aman postala
Haj nije ljepša udovica ostala,
aman aman ostala
Haj kano što je Džaferbega kaduna,
aman aman kaduna
Haj a nju prosi sarajevski kadija,
aman aman kadija
Joj, kad onako bosonog krenem u šeher, a sve me probada po tabanima, popnem se na Šehitluke i kažem: ama nije bolan samo tvoja i moja je, nije bolan samo vaša i naša je. I biće je akobogda.”
Paddy Ashdown:
“Bosna mi je pod kožom. Imao sam taj osjećaj krivice i ljutnje, koja je postajala sve dublja zadnjih godina.”
Miroslav Krleža:
“Neka oprosti gospođa Europa, ona nema spomenike kulture. Pleme Inka u Americi ima spomenike, Egipat ima prave spomenike kulture. Neka oprosti gospođa Europa, samo Bosna ima spomenike. Stećke. Šta je stećak? Oličenje gorštaka Bosanca! Šta radi Bosanac na stećku? Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruku! Ali nigdje, nigdje, nikad, niko nije pronašao stećak na kome Bosanac kleči i moli. Na kom je prikazan kao sužanj”.
Mak Dizdar:
Pitao jednom tako jednoga vrli pitac neki:
A tko je ta šta je ta da prostiš
Gdje li je ta
Odakle je
Kuda je
Ta
Bosna
Rekti.
A zapitani odgovor njemu hitan tad dade:
Bosna da prostiš jedna zemlja imade
I posna
I bosa da prostiš
I hladna i gladna
I k tomu još
Da prostiš
Prkosna
Od
Sna.
Nedžad Ibrišimović:
Bosna, to je jedna dobra zemlja.
Kad plače klobučaju kiseljaci.
Sagni se i pij, niko se ne ljuti.
U Bosni ima jedna tišina.
U tišini jedna njiva.
U toj njivi obeharalo stablo.
Zimi Bosna po svu noć srebrom zvoni.
Bosna ima Bosanaca.
Kad Bosanac liježe na počinak
On polako glavu spušta na zemlju
Da zemlju ne povrijedi.
Bosna ima majku.
Majka se popne na brdo iznad pruge
Pa mahne mašinovođi.
Majka mahne mašinovođi,
a lokomotiva vrisne.
Bosna ima kuću
U kući živi starica
Njen smjeh je ajet o dženetu.
Skloni obuću kad prelaziš Unu
Savu, Drinu
Operi noge u rijekama
Bosna je ćilimom zastrta.
Adil-beg Zulfikarpašić:
“Za nas je Bosna centar i cilj, naš ideal i naša nada – naša nedjeljiva domovina.”
Ivo Andrić:
“Ja bih Bosnu nazvao duhovnom domovinom, a kad nekom kraju date takvo ime, sve ste priznali! Bosanski ljudi su prema snazi svoga umeća stvorili svoje običaje, humor, igre, pesme, zagonetke i legende, svoj eglen – i to mnogo pre nekih drugih naroda koji se na sav glas hvale svojim dubokim duhovnim zaleđem.”
Abdulah Sidran:
“Bosna nije razorena mržnjom – kako je mnogima zgodno pretpostavljati – već raširenim nepoznavanjem mržnje. Pojednostavljeno rečeno, ključ ovog proteklog rata je: drska prepredenost zla i beskrajno sljepilo dobra. Zlo je racionalnije, opreznije, stvarno dosljednije od dobra. Zlo je vidljivo i eksplicitno, samo ga treba znati prepoznati. Činjenica je da zlo ne zasljepljuje samo svoje žrtve, nego i spoljne svjedoke, posmatrače. Opažanje opasnosti ne povećava se već se smanjuje samim njenim približavanjem. Mi smo, velika većina, govorili , kada je ravnan Vukovar, da se to nama ne može dogoditi ! A, dogodilo se. Istina, dobro brojčano preovladuje nad zlom, ali ne zna da osjeti opasnost. Kriminalci, lopovi i šverceri su znali da nanjuše rat u nastupanju, zato što ta grupacija ljudi poznaje mehanizam zla i zločina, pa ga time lakše i brže osjete i prepoznaju. Zato se ne treba čuditi što su u Sarajevu među prvima oni reagovali, pripremili se i među prvima pružili otpor agresoru. Toj grupaciji ljudi, zlo nije strano i oni su ga brže prepoznali i reagovali na njega. Krajem 1991. godine a s početkom 1992. godine svako od nas je morao znati da će u Bosni biti rata, ali je vjerovao da neće! Vjerovanje je, izgleda, uvijek jače od znanja, takav je insan, otkako ga ima. Takođe, danas mi svi znamo da je BiH podjeljena, a vjerujemo da nije! Možda i ovdje vjerovanje nadjača saznanje. Sasvim moguće. Samo ko će to dočekati i kada?”
Zaim Imamović:
“Biserom se Bosna zakitila biseru je često govorila, Ne damo Bosne, naše rodne grude, sve da nam dušmani bijele dvore nude.”
Autor: Refija Gagula
