Međunarodni dan dječije knjige obilježava se 2. aprila svake godine, a cilj obilježavanja jeste ukazati na važnost dječije književnosti i ljubavi prema čitanju. Ovaj datum je izabran na sam rođendan Hansa Christiana Andersena, najpoznatijeg pisca bajki.
Međunarodni dan dječije knjige ili skraćeno ICBD – International Children’s Book Day, osmišljen je da bi se djeca potaknula na čitanje i kako bi tu naviku održali kroz život. Kako bi ih što više zainteresirali za knjige, osnovana je internacionalna organizacija koja želi spojiti djecu iz svih dijelova svijeta preko knjiga. Glavni cilj organizacije je promicanje međunarodnog razumijevanja kroz dječije knjige. Također, trude se da sva djeca imaju pristup knjigama te potiču distribuciju kvalitetnih dječijih knjiga.
Počevši od 1956, svake druge godine dodjeljuje se Andersenova nagrada za najbolje postignuće i trajan doprinos na području dječje književnosti. Ova nagrada je najveće priznanje u svijetu dječije književnosti. Međunarodni dan dječije knjige nije samo za malu djecu koja vole čitati, već i za sve nas. Stoga, odlična je prilika da baš na ovaj dan posegnete za nekom dragom knjigom iz djetinjstva i prisjetite se lijepih uspomena.
Uz Dan dječje knjige predstavljamo djelo bosanskohercegovačkog književnika Šime Ešića.
Šimo Ešić je bosanskohercegovački pjesnik za djecu, dramski pisac, pripovjedač i novinar. Njegova djela su obavezan dio školskih lektira i prevedena su na nekoliko svjetskih jezika. Ešić je osnivač nekoliko izdavačkih kuća u Bosni i Hercegovini i Njemačkoj. Od 1990. godine radi kao slobodni umjetnik i živi u Tuzli i Njemačkoj. Član je Društva književnika Bosne i Hercegovine i Društva hrvatskih književnika.
Ešić je kroz vlastitu izdavačku kuću Bosanska riječ izuzetno aktivan u publikovanju ostvarenja drugih autora. U 25 godina postojanja objavljene su stotine naslova uz osvojene brojne nagrade na sajmovima u regionu. Od značajnijih projekata, u pripremi je izdanje monografije “Bosna i Hercegovina u evropskim enciklopedijama” Nurije Agića, sabrana djela Seada Mahmutefendića te izabrana djela Nasihe Kapidžić-Hadžić, Ismeta Bekrića i Kemala Mahmutefendića.
Ako je život čudesna bašta, a pjesnik baštovan, onda je Šimo Ešić posadio mnogo prelijepih cvjetova/rima i poklonio ih onima s kojima živi, saraduje, ispisuje otvorenu knjigu svakodnevlja koja je bogata zbog nas, i za nas, jer mi smo i njeni pisci, i njeni čitaoci. U toj otvorenosti srca i stiha lebdi neka posebna draž, neki fluid, odsjaj onoga što poeziju i čini poezijom: da nam sve trenutke čini ljepšima – za sposobnost da tu ljepotu otkrivamo, prihvaćamo, bogatijima – za taj najljepši osjećaj da na ovom svijetu i u ovom danu nismo sami…
…Iako su pjesme prigodnog karaktera, u njima je prepoznatljiv pjesnik Šimo Ešić -pjesnik lijepih osjećanja, tananih lirskih slika, fino upotrijebljenih pjesničkih figura i pjesničkog jezika uopšte, pjesnik izrazite sugestivnosti, duhovit, ali i sklon stihovanim refleksijama koje imaju univerzalnu poruku koja uči životnoj mudrosti…
Znamo da slikari crtaju kistom i bojama. A pjesnici? Pjesnici su ključari beskrajnog carstva riječi. I zato oni – ključ!, ključ! – otvore najljepša vrata i uzmu pregršte riječi. I onda tim riječima počnu “crtati” i ukrašavati svijet. Jer, svijet uvijek može biti bolji, svjetliji, ljepši. Jednu takvu knjigu Šimo Ešić “nacrtao” je riječima – stihovima, rimama. To je knjiga “Kako se crta sunce”. Sve u životu počinje od mame, jer “majka nam je rodila i oči, i ruke, i srce, i pamet”, i zato i ova pjesmarica/ slikovnica otvara svoje stranice pjesmom “Kako se crta mama”:
Mama se crta najljepšim bojama,
koje imaš u svojoj pernici,
mama se crta kao najslađa
kocka šećera u šećernici…
A onda, naravno, na red dolazi – tata. Otac, kojega je pjesnik “uvijek doživljavao kao visoko i snažno drvo”.
Tata se crta pažljivo, vazdan,
jer tata ti je i drag i važan,
on mora biti visok ko jablan
i mora biti ko brdo snažan…
A baka? Baka je, kako piše Šimo Ešić, toliko dobra i potrebna, da djeci nije dovoljna jedna. I djeca obično imaju po dvije bake.
Baka se crta u većem bloku,
mada je nježna, krhka i mala,
baka se crta sa sijedom kosom,
sa klupkom vune i pet igala…
A gdje sam tu ja? Javlja se djed, did. “On, istina, ne može trčati, ali na njegovom koljenu mnogi od nas su imali prve časove jahanja.” Mnoge djede imaju i brkove. Ne toliko zbog ukrasa, koliko da bi unukama i unucima služile kao uzde, da se imaju zašto držati kad đihaju na koljenu.
Djeda se crta ko vedri mudrac,
on zbori riječi važne i trajne,
djeda se crta ko stari drugar
koji znade čuvati tajne.
Mogu se još, svakako, nizati riječi i o ostalim članovima porodice/obitelji/ familije – bratu, sestri, ujaku/daidži i ujni/daidžinici, tetku i tetki, stricu/ amidži i strini/amidžinici, ali se nikako ne smije preskočiti svoj dom, svoja kućica – svoja slobodica. Zato, nacrtajte i vi riječima svoju kuću.
Pjesnik to čini ovako:
Kuću nije crtati teško –
slažeš linije kose i prave,
oko nje nacrtaš poneko drvo,
maleni put i dosta trave.
Na krovu uvijek nacrtaj dimnjak
i dim kako se iz njega mota,
tako će svako ko vidi sliku
znati da u njoj ima života.
Želite li još saznati kako to pjesnik crta Tramvaj, Drvo, Sunce, Mjesec, Dugu, Pticu, Leptira, Pčelu, Tajnu, Ljubav, Igru, Zimu – otključajte i sami pjesničku riznicu knjige “Kako se crta sunce”, pa i vi pokušajte “nacrtati” bar nešto od onoga što vas okružuje. Svoju baštu, svoju školu, svoju učiteljicu, svoga drugara, svoju simpatiju (samo da niko ne sazna), svoga psića, svoju macu, svoga pijetla koji vas budi da ne zakasnite u školu. Možete nacrtati i Sreću. Na kraju ovog zajedničkog čitanja knjige, koju svakako treba da imate i u svojoj biblioteci, pročitajmo/naučimo
Kako se crta sreća
Sreća se crta, moj mali druže,
tek kada sretan budeš i sam,
sreća se crta raskošno, vedro,
tako da ne može stati u ram.
Sreća može da bude mala
i kratka kao bljesak u oku,
ali, svejedno, sreća se crta
u onom većem, najvećem bloku!
Šimo Ešić se potpisuje i kao urednik knjige “Zašto je zabranjen bosanski jezik” koju je napisao njegov sin Mišo Ešić.
Inače, Austrougarska vlast je 17 godina prije donošenja odluke o zabrani bosanskog jezika donijela odluku da se napravi gramatika ovog jezika i da se on uvede u školstvo.
Knjiga “Zašto je zabranjen bosanski jezik” nastala je kao rezultat neprekidnog zanimanja Šime Ešića za bosanski jezik i borbe za njegovu ravnopravnost među jezicima.
Za svoj opstanak bosanski jezik i danas se bori, a na pitanje na koji način ga se može sačuvati, Ešić kaže da se to počinje u kući, nastavlja u školi, a u izdavaštvu – od slikovnice.
“Upravo je ta vrsta u našem izdavaštvu najugroženija. Tržište nam je preplavljeno uvozom od komšija, koji i na taj način pokazuju (kao i u ono vrijeme kada je zabranjen bosanski jezik) svijest o važnosti očuvanja vlastitog identiteta. Mi to još nismo razumjeli. Najbolji primjer je da ministarstva obrazovanja pri otkupu udžbenika, ne otkupljuju udžbenik bosanskog jezika. Trudimo se dokazati da postoji, da nam je važan, da mu je ime bosanski, a ne bošnjački, a naša ministarstva obrazovanja nisu ga stavila na spisak udžbenika koje treba otkupiti. Kud ćeš dalje?! Na to nas opominje i tome bi trebalo da nas poduči i knjiga ‘Zašto je zabranjen bosanski jezik’. Ako iz nje ništa ne naučimo, ne znam kako nam se može pomoći”, kaže Ešić.
„Bosanski jezik za mene je moja kuća i moja majka“ (Stav, 10.03.2020.)
“Za mene, na simboličkoj ravni, najvažnije da smo uspjeli sačuvati nešto bosansko u vrijeme kad se sve s tim predznakom nastoji potrati i pobrisati. Izbrisani smo kao stanovnici iz Ustava, pridjev bosanski pobrisan je čak i iz naziva gradova i drugih toponima, uporno nam ga nastoje pobrisati i iz imena jezika, a rade na tome da se pobriše i iz imena domovine. Činim sve da se okupimo oko tog pridjeva, oko onog srcolikog oblika ‘naše kuće’, da ga učinimo dragim i poželjnim svakom stanovniku naše zemlje, onako kako je to stoljećima bilo” Šimo Ešić
Autor: Refija Gagula
