Na današnji dan 30. marta 1912. godine na Ahiret je preselio poznati bosanskohercegovački pjesnik Osman Đikić.
Osman Đikić, sin Ahmeta i Hane Đikić djevojačko Kurt. U Mostaru je završio osnovnu školu i pet razreda gimnazije. Iz gimnazije je izbačen zbog nacionalističkih aktivnosti. Đikić se seli u Carigrad gdje nastavlja školovanje. Iz Carigrada seli se u Beograd, potom u Beč gke je završio Trgovačku akademiju. Radio je kao bankovni službenik u Zagrebu, Brčkom i Mostaru.
Od 1907. Godine urđivao je mostarski list „ Musavat „ , također objavljivao je tekstove u Bosansko-hercegovačkom glasniku. Dvije godine kasnije seli se u Sarajevo. Nakon što je izabran za sekretara muslimansko kulturnog društva Gajret i urednika istoimenog lista. Godine 1910. Pokreće politički list „ Samouprava „.
Poeziju je počeo pisati veoma mlad. Objavio je zbirku pjesama „ Muslimanskoj mladeži“, „ Ašiklije „ i „ Pobratimstvo“, „ Džaurko lijepa“, autor je i drama „Zlatija“, „ Stana“, „ Muhadžir“.
Osman Đikić je sakupljao narodne umotvorine, ali ih nikada nije objavio, već ih je sakupljene ustupio Srpskoj akademiji nauka u Beogradu.
Imao je samo 33 godine kada je od posljedica tuberkuloze preselio na bolji svijet. Samo pola godine poslije za njim je otišla i njegova najveća ljubav, supruga Zora.
Bila je to velika ljubav koja u mahali nikada nije odobreno, ali Osman na to ne obraća pažnju. Iz protesta i velike ljubavi napisao je pjesmu „Đaurko mila“. Vjenčali su se 1905. godine u Beču.
Veliki pjesnik Aleksa Šantić jednom prilikom je rekao Osmanu:
“Kakvi smo pjesnici – drugi će reći. A ja tebi da kažem: hrabriji si čovjek od mene. Tvoja ljubav prema Zori pobijedi i vjeru i naciju i čaršiju.
Ti svoju ljubav oženi, a ja?… Malo je Osmana Đikića, malo… Zato te, brate, kao pjesnika volim, a kao čovjeka i volim i poštujem…
Njihova ljubav je prerasla u romantičnu legendu koja traje sve do danas. Zora počiva na pravoslavnom groblju Bjelušine, pod čempresima. Osman pod Derokovim turbetom, u sjenci Karadžozbegove džamije.
Kažu od Osmanovog turbeta do Zorina groba može se dosegnuti pjesmom „ Đaurko mila“
Đaurko mila
Đaurko mila, tuga me mori
za oči tvoje što suze rone.
Ustašca tvoja prepuna baja.
Haj, dođi, dođi sred zagrljaja.
Čuj, kako srce umilno tepa:
“Haj, ljubim te, ljubim, đaurko lijepa.”
Autor: Sadžida Dedić
