Iz Mevluda Safvet-bega Bašagića

 

Proljetno veče na zemlju pade
po nebu zviježđa blistati stade,
između zviježđa mjesec se šeće,
i blijeskom svojim posipa cvijeće.
Nebesa trepte u moru sjaja,
Zemlja izlaže sliku od raja.

Kô iza rosne proljetne kiše,
sve nekim svježim životom diše,
sve nešto tiho šapće i veli,
sve nešto tajno traži i želi,
sve nešto rado gleda i sluša,
sve nešto novo saznati kuša.
Jer tako divne proljetne noći
vidile nisu ničije oči.

To vam je bilo prvog rebi‘a
dvan’este noći – kad Arabija
najljepše dane u dnevnik piše –
i svježeg cv’jeća mirisom diše.

Dan rođenja posljednjeg Božijeg poslanika Muhammeda, a. s., kao dan mevluda, u islamskoj tradiciji obilježava se 12. rebiul-evvela po hidžretskom (lunarnom) kalendaru, i to je jedan od najradosnijih dana za muslimane. Riječ mevlud (arap. mawlid) znači mjesto ili vrijeme rođenja. Vremenom je riječ mawlid, odnosno mevlud, počela označavati rođendan Muhammeda, a. s., ali i  sve svečanosti u vezi s tim datumom. U mevludskim spjevovima posebno se akcentira Isra’ (Poslanikovo putovanje iz Mesdžidul-harama u Mesdžidul-aksa), potom Mi’radž  (Poslanikovo uspeće na nebo), prva objava, širenje islama, Hidžra (preseljenje Poslanika i muslimana iz Mekke u Medinu, stvaranje muslimanske države u Medini) te Poslanikova smrt. Mevlud, kao specifičan žanr, odavno je prisutan u bošnjačkoj književnosti, i to u djelima Saliha Gaševića, Safvet-bega Bašagića, Muse Ćazima Ćatića, Rešada Kadića, Ešrefa Kovačevića i dr.

Mevlud – knjiga poezije i proze o rođenju Muhammeda, a.s.

Začeci mevluda – pjesme u pohvalu Muhammeda, a.s., mogu se pronaći još kod ashaba, drugova Allahovog Poslanika, a.s. Iako ashabi nisu pisali stihove o rođenju Muhammeda, a.s., već su opjevavali njegove savršene moralne osobine ipak je njihovim stihovima utemeljen poseban žanr pobožne poezije u čijem središtu se nalazio Muhammed, a.s. Svoj vrhunac ova poezija doživjela je s Kasidei-burdom koja je nesumnjivo inspirirala kasnije pisce mevluda, pogotovo ako se zna da mevlud svojoj konačnici nije ništa drugo do pjesma o savršenstvu i ljepoti Muhammeda, a.s.

U tom smislu indikativno je predanje koje se vezuje za Sulejmana Čelebiju i njegov čuveni mevlud Vesiletu-n-nedžat koji će kasnije postati najpoznatiji i najpopularniji mevlud u Bosni i Hercegovini. Jedne prilike u Bursi, gdje je Sulejman Čelebi bio imam Velike (Ulu) džamije, neki perzijski trgovac je, na osnovu ajeta: Mi ne izdvajamo ni jednog od poslanika Njegovih, tvrdio da su svi Božiji poslanici istog ranga i da Muhammed, a.s., nema nikakvu prednost nad Isaom, a.s. Na to je reagirao jedan Arap citirajući ajet: Neke od tih poslanika odlikovali smo više nego druge. Po tom pitanju razvila se velika rasprava, pa je Sulejman Čelebi, potaknut ljubavlju prema Allahovom Poslaniku, a.s., spjevao pet distiha od kojih je prvi:

Isa nije umro, našao je put ka nebu / On je to učinio da bi pripadao Tvom ummetu.

Njegovi stihovi naišli su na veliko odobravanje prisutnih, pa su ga zamolili da sastavi čitavu pjesmu o veličini Muhammeda, a.s., što je on 1409. godine i učino. Svoju poemu o rođenju Allahovog Poslanika, a.s., i njegovom čudesnom noćnom putovanju (miradž) nazvao je Vesiletu-n-nedžat (Sredstvo spasa). Pošto je Vesiletu-n-nedžat spjevan u formi jedanaesterca tako da se prvi i drugi stih svakog distiha rimuju:

Havda piti u Džennetu ko traži, Nek’ u srcu salavate zadrži

vrlo brzo je postao popularan. Kako se islam u Bosni počeo intenzivnije širiti pedesetak godina kasnije, iza 1463, u vrijeme kada je Vesiletu-n-nedžat već bio prihvaćen u drugim krajevima Osmanske države, može sa sigurnošću konstatirati da se uporedo sa širenjem islamskog učenja u našoj zemlji proširio i mevlud Sulejmana Čelebije. Pred kraj osmanske uprave osjetila se potreba da se ovaj mevlud prevede na bosanski jezik, što je 1878. godine izuzetno uspješno uradio hafiz Salih Gašević iz Nikšića. Ubrzo je njegov Mevlud postao veoma popularan tako da je mevludska svečanost postala nezamisliva bez stihova iz Gaševićevog mevluda. Koliko je Gaševićev mevlud bio popularan u prvoj polovini XX stoljeća dovoljno govori činjenica da je bio štampan u tiražu od, u to doba velikih, 50 000 primjeraka na tri različita pisma: arebici, ćirilici i latinici.

Osim Gaševića, Čelebijin Vesiletu-n-nedžat na naš jezik su prepjevali Muharemaga Dizdarević – Muhammed Ruždija, Arif-ef. Sarajlija, hafiz Seid Zenunović iz Koraja i hafiz Muhamed Spužić. Ruždijin Mevlud nije štampan već se širio prepisivanjem, uglavnom po Hercegovini. Arif Saralija je štampao svoj mevlud pod naslovom Terdžuman mevludski na jezik bosanski 1910. godine. Zenunovićev Mevlud prvi put je štampan na arebici 1929. godine, dok je Mevlud hafiza Muhameda Spužića, prema tvrdnjama Alije Bejtića, toliko slab da ga gotovo nije vrijedno ni spominjati.

U prvoj polovini XX stoljeća dr. Safvet-beg Bašagić je napisao prvi originalni Mevlud na bosanskom jeziku. Njegov Mevlud premijerno je izveden u Šerijatskoj gimnaziji u Sarajevu 1924. godine, a tom svečanom činu prisustvovao je Bašagić lično. Te 1924. dr. Bašagić je štampao prvo izdanje svog Mevluda, a nekoliko mjeseci kasnije i drugo izdanje u koje je, po savjetu nekih prijatelja, uključio i Miradž.

Gaševićev i Bašagićev mevlud su u prvoj polovini XX stoljeća postali među Bošnjacima općeprihvaćena forma izražavanja sreće i vjerskog zanosa tako da su gotovo sve vjerske svečanosti kojima su se obilježavali značajniji datumi i događaji iz privatnog i društvenog života bile nezamislive bez odlomaka iz nekog od ova dva mevluda. Mnogo je primjera za to. Programom obilježavanja četiristote godišnjice Gazi Husrev-bega bilo je predviđeno da se 20 oktobra 1932. u Begovoj džamiji iza jacija-namaza prouči mevlud za muškarce, dok je mevlud za žene proučen 21. oktobra.

U prvoj polovini XX stoljeća je, dakle, utemeljena tradicija učenja mevluda na turskom i bosanskom jeziku povodom svečanog obilježavanja značajnijih događaja iz individualnog i kolektivnog života Bošanjaka koja se, neznatno promijenjena, očuvala do današnjih dana.