Na današnji dan 16. marta 1930. godine rođen je jedan od najvećih bosanskohercegovačkih pjesnika Izet Sarajlić, sin Elmasa i Đule rođ. Ćišić  Rođen je u Doboju kao peto dijete Sarajlića. Izet je dobio ime po djedu po ocu, koji je bio činovnik za vrijeme Austre-Ugarske monarhije.

U Doboju se pjesnikova porodica zadržava samo dvije godine, potom se sele u Trebinje koje Izet smatra svojim zavičajem u vrijeme sretnog djetinjstva nad kojim se nadvila tuga gubitkom dva brata.

Porodica Sarajlić je prisiljena odseliti se u Dubrovnik na kratko vrijeme. Pjesnikove sestre dospijevaju u njemački zatvor. Po izlasku iz zatvora 1944. godine, odlaze u Slano na oslobođenu teritoriju. 

Za Izeta Sarajlića i njegovu porodicu najvažniji dan u svom životu bio je 9. maj 1945. godine kada je cjelokupna porodica ponovo bila na okupu. 

Izet Sarajlić se upisuje u Drugu mušku gimnaziju. Tu će sa svojim prijateljima osnovati literarnu sekciju pri omladinskom KUD-u. Istovremeno počinje rad horske sekcije i on se zaljubljuje u Idu Kalač, svoju prvu i jedinu ljuba koja je trajala pedeset godina.

Svoju prvu zbirku pjesama objavljuje sa svojih devetnaest godina.

Kao student na Filozofskom fakultetu, odsjek filozofiju i komparativistiku, radio je za izdavačku kuću „Veselin Masleša“, kasnije će postati njihov glavni urednik.

Njegova poezija je protkana ljubavlju onom istinskom, posvećenoj svojoj Idi koju će krunisati brakom 1962. godine.

Njegova se poezija prevodi na četrdeset svjetskih jezika. Prevodioci nisu samo slavisti, nego i mnogi savremeni pjesnici.

Iz Saveza pisaca izbačen je 1953. godine, da bi sedam godina poslije ušao u njegovu upravu. Nagradu Saveza pisaca dobio je 1964. godine, ali je odbio da je primi. Predsjednik Udruženja književnika bio je samo sedamnaest dana. budući da se radilo o konfliktu sa Savezom komunosta bio je to povod da ga uklone sa dužnosti urednika.

Godine 1985. je dobio Zmajevu nagradu i tom prilikom njegova plemenita duša je progovorila iskreno:

„ Miki Antiću niste dali ovu nagradu, ali nemojte barem da ona mimoiđe Đorđa Balaševića, koji je mnogo više pjesnik od mnogih pjesnika“.

Dobio je i nagradu ZAVNOBiH-a za životno djelo.

Pjesnik ljubavi u čijim je stihovima bilo i sjenki rata ni slutiti nije mogao da će uskoro slušati fijuk granata koje će ubijati njegovo Sarajevo.

  

Devetog septembra 1992. godine ranjen je u glavu prilikom granatiranja zgrade na Koševu. Porodica Izeta Sarajlića  je prisiljena da se odseli na Marindvor kod njegove sestre Raze, koja će godinu poslije preseliti na Ahiret za njom će mjesec dana poslije otići i njena sestra Emina.

Svoju tugu pretače u stihove.

Po završetku agresije na Bosnu i Hercegovinu, 1995. godine  izabran je za redovnog člana Akademije nauka i umjetnosti BiH.

Smrću svoje supruge Ide on je shrvan tugom. Pedeset godina ljubavi zatvorio se krug. Njegov školski drug Josip Lešić je to najbolje opisao riječima: „ Prva ljubav mu je bila ujedno i posljednja, kao što mu i duša prve pjesme skriveno obitava u stihovima posljednje.“

Četiri godine poslije preminuo je 2. maja 2002. Godine iznenada u svom stanu, baš kao i njegova voljena Ida pored koje je i pokopan na groblju Lav.

Na sahrani Josip Pejaković je recitovao njegovu pjesmu „ Sarajevo“.

 

Posthumno je postao počasni građanin grada Salerna u Italiji, a plaketa je uručena njegovoj kćerki Tamari na svečanosti upriličenoj tim povodom, gdje se skupilo mnoštvo italijanskih poštovaoca njegove poezije, koji su mu došli odati posljednju počast i zahvaliti se njegovoj silnoj ljubavi prema Italiji…

Bio je clan Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine i udruzenja intelektualaca Krug 99. Objavio je preko 30 knjiga poezije od kojih su neke prevedene na 15 jezika. Za Sarajevsku ratnu zbirku pjesnik je rekao: “Ovo je jedina zbirka za koju bih mogao reci da bih volio da je nikada nisam napisao.” Izet Sarajlic je zivio za objavljivanje svojih zbirki poezije, od kojih su mnoge dozivjele nekoliko izdanja.

 

Kako će Sarajevo bez mene     

Pa, nekako će se već snaći.
Pustiće koju suzu, održati tri govora.
Onaj treći, nad rakom, neka bude što kraći.     

Onda će se vratiti u svoju noć
i početi zaboravljati.     

Prve noći pod zemljom još ću zvati u pomoć.
Htjeti da pročitam barem „Oslobođenje“, barem
„Vjesnik“
Poslije ću se već i sam naviknuti.     

Ali,
mi ćemo se još sastajati.
Ja sam bio – pjesnik.     

Kad god mom gradu bude potrebna nježna riječ,
ja ću tu biti.     

Ja znam ko će najteže vijest o mojoj smrti primiti.
Ali ovog puta nju ne pominjimo!   

Autor: Sadžida Dedić