Džamija utihla pa se čini da niko i ne diše, dok hafiz Ibrahim nastavi:
– Između čovjeka i dženneta sedam je teških prolaza, od kojih je najlakši smrt, a najteži stajanje pred Uzvišenim Allahom na Sudnjem danu, kada se oni, kojima je nasilje učinjeno, objese o vratove svojih tlačitelja i silnika koji su nad njima svoju silu provodili. (Carev imam)
“Ratovi su nas izmorili, a toliki nam sinovi izginuli i ginu; boleštine haraju; džehalet zavladao; pravda se zatrla, a siromaštvo pritislo pa bune i hajdučija niču, dok nasilje, rušvet i opačine cvjetaju. A oni, koji bi trebali da prednjače i pravdu kroje i dijele, počevši od carskih ljudi i ajana pa do uleme, govore i rade naopako, misleći samo na sebe i tegleći svaki na svoju stranu. Čitava se Bosna u ranu pretvorila! Šta se ovo radi i šta će biti od nas, zaboga!”
(Ilhamijin put u smrt)
Rešad Kadić je rođen u Sarajevu 1912. godine. Rano se afirmisao kao publicista i dobar novinar. Najpoznatija Kadićeva djela su: Bašeškijin posljednji zapis (roman iz života starog Sarajeva), Hadži Lojo (historijski roman iz austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine), Ilhamijin put u smrt (uzbudljiva pripovijest o posljednjim danima života ovog našeg poznatog sufijskog pjesnika),Pripovijedanje o ljudskim sudbinama i paši Latasu (zbirka pripovijedaka), Gazi Husrev-beg, (poema) i Život i smrt hazreti Fatime (pobožni spjev). Rešad Kadić je kod našeg svijeta najpoznatiji po svome Mevludu za koji je dobio prvu nagradu na natječaju Vrhovnog islamskog starješinstva 1963. godine. Za ovih 40 godina Mevlud Rešada Kadića je doživio više izdanja u vrlo velikim tiražima. Jedna od najizrazitijih Kadićevih spisateljskih odlika jest da je uvijek pisao jednostavnim, razumljivim i iznad svega jezgrovitim narodnim jezikom. Rešad Kadić je preselio na Ahiret 1988. god. u Sarajevu, sa žejom da bude ukopan u Tešnju, na posebnom mjestu iznad grada.
