Najvažniji historijski dokument u bosanskom jeziku nalazi se u poznatoj Povelji Kulina bana izdatoj Dubrovčanima. Povelja Kulina bana je osnovni historijski, kulturni i politički dokument koji govori ne samo o postojanju bosanske države i neovisnosti njenog vladara nego je i jedinstven dokument koji svjedoči o postojanju bosanskog jezika. Taj fundamentalni dokument je jedinstven i po tome što je jezik na kojem je pisan identičan sa govornim jezikom koji se u Bosni govorio u 12. vijeku ali je i njegova vrijednost utoliko veća što je po svojim jezičkim osobinama čitljiv svakome Bošnjaku i danas na isti način kao što je bio u vrijeme svog nastanka. Bosanski jezik ima svoje utemeljenje u stotinama godina historije države BiH. On je sebe kroz prošlost nazvao bosanskim i on je, primarno, jezik bošnjačkih naroda te svih onih koji BiH doživljavaju kao svoju domovinu. Bosanski jezik je i jezik bosanskog duha i ideja Bosne, koji se najbolje izražavaju u i sa tim jezikom. Bošnjački narod zapravo sebe legitimira sa bosanskim jezikom. Ne postoji nijedan fenomen svijesti kroz koji se bolje oslikava bošnjačka prošlost, sadašnjost i budućnost, nego što je to bosanski jezik. Naziv bosanski jezik jeste aspiracija i na državu BiH jer je nastajao na
bosanskohercegovačkoj zemlji. Bosanski jezik je neosporna, naučno utemeljena, historijska i kulturološka činjenica. Kao što Bošnjaci imaju pravo da svoj jezik imenuju bosanskim, tako isto bosanski jezik je
bio, jeste i ostaće ključna dimenzija države BiH.

Danas u svijetu postoji oko 7.000 jezika. Da bi se ukazalo na zaštitu i značaj jezičke raznolikosti i kulture Organizacija za obrazovanje, nauku i kulturu pri Ujedinjenim narodima (UNESCO) je 1999. godine 21. februar proglasila Međunarodnim danom maternjeg jezika.

UNESCO i na ovaj način želi podsjetiti da jezici nisu samo vitalan dio civilizacijskoga kulturnog naslijeđa, već i nezamjenjivi izraz ljudske kreativnosti i veličanstvene različitosti, a obilježavanje ovog dana ide ka cilju promicanja jezičke raznolikosti i višejezičnog obrazovanja.

Svakome je neki jezik maternji. To je dio kulturnog identiteta naroda, tačka prepoznavanja, različitosti, ali i tolerancije i razumijevanja. To je jezik koji ljudi najprije nauče. Njega usvajamo prirodno, u sredini u kojoj odrastamo bez ikakve posebne obuke.

Svoj maternji jezik trebamo voljeti, a to ćemo najbolje postići njegovim čuvanjem i pravilnim korištenjem. Maternji jezik je naslijeđe koje pripada svakom pojedincu i niko nema pravo oduzeti to naslijeđe nekome. Isto tako, ljubav prema maternjem jeziku ne smije nas spriječiti da učimo strane jezike. Međunarodni dan maternjeg jezika mora stalno podsjećati čovječanstvo na niz moralnih i praktičnih obaveza kojima može očuvati lingvističku raznovrsnost kao jedno od najvećih bogatstava koje nam je prošlost ostavila.