Ove godine se navršava 90 godina od rođenja i 25 godina od smrti Alije Isakovića (1932–1997), 50 godina od pojave Isakovićeva “Biserja” (1972), prve antologije bošnjačke književnosti, odnosno 30 godina od Rječnika karakteristične leksike u bosanskome jeziku (1992), prvog savremenog bosanskog rječnika.

Alija Isaković rođen je 15. januara 1932. u Bitunji kod Stoca. Osnovnu i srednju školu pohađao je u Bitunji, Stocu, Zagrebu, Crikvenici, Pančevu i Beogradu, a Filozofski fakultet – Odsjek za južnoslavensku književnost i jezik, u Sarajevu. Bio je i geološki tehničar, prospektor urana, TV-scenarist, urednik časopisa „Život“ te urednik edicije „Kulturno naslijeđe BiH“ u sarajevskoj izdavačkoj kući “Svjetlost”.

Kao jednog od najvećih boraca za identitet bošnjačkog naroda, a naročito za afirmaciju bosanskog jezika, Isakovića s pravom nazivamo utemeljiteljem moderne bosanske jezičke kulture. Njegovi rječnici, „Rječnik karakteristične leksike u bosanskome jeziku“ (1993.) i „Rječnik bosanskoga jezika“ (1995.), prekretnice su u bošnjačkoj leksikografiji. Osim toga, jedan je od najznačajnijih bosanskohercegovačkih dramatičara, pisaca i historičara jezika i književnosti, koji je isticao svoje bošnjaštvo i principe kojih se čvrsto držao. Istraživao je i ponosio se historijom Bošnjaka, pa je jedne prilike svom prijatelju Huseinu Brkiću pokazao popisni listić iz 1962., kada se još kao student izjasnio imenom Bošnjak. Osim rječnika i najpoznatijeg djela “Biserje – Izbor iz muslimanske književnosti”, koje je objavio davne 1972. godine, a 1993. ga proširio i reizdao, napisao je i: „Sunce o desno rame“, „Semafor“, “O nacionaliziranju muslimana – 101 godina afirmiranje i negiranja nacionalnog identiteta Muslimana”, “Bibliografija radova o Hasanaginici 1774-1974”, „Taj čovjek“, “Hasanaginica”, “Hodoljublje- Izbor iz bosansko-hercegovačkog putopisa (1842-1970)”, „Krajnosti“, „Pobuna materije“, „Jednom“, „Neminovnosti“, „Lijeve priče“…

Najznačajniji Isakovićev leksikografski poduhvat, a ujedno i vrhunac njegovog bavljenja s ciljem afirmiran bosanskog jezika kao takvog, predstavlja Rječnik karakteristične leksike u bosanskome jeziku (1992) kao prvi savremeni rječnik bosanskog jezika, u čijem predgovoru Slovo o bosanskome jeziku Isaković između ostalog piše:

Bosanski jezik nije nastao ni u okrilju srpskoga ni u okrilju hrvatskoga jezika, nije njihova izvedenica, već jedna od objektivnih naporednosti. Bosanski jezik imao je i vlastiti tok do početka XX vijeka, kada su političke prilike izmijenile njegov javni status. Muslimani-Bošnjaci, kao zaseban kulturni sloj u višestoljetnom bosanskom društvu, stekli su vremenom drukčija iskustva od svojih susjeda te, kada je u pitanju prirodno pravo na materinski jezik i njegovo ime, nije bitna količina razlika. […]

Alija Isaković dobio je brojne nagrade za svoje prozno i dramsko stvaralaštvo, među kojima je isticao kao najdražu Šestoaprilsku nagradu Grada Sarajeva iz 1976. godine. Mnogi književni kritičari ga upoređuju s još jednim bh. velikanom Safvet-begom Bašagićem: „Ono što Bašagić bijaše na prekretnici vijeka, spiritus movens bosansko-muslimanskoga općega preporoda – to je Isaković ponovio na kraju vijeka. Kao izvorni pisac u više žanrova (roman, drama, putopis, pripovijetke) Isaković tek čeka na pravo vrednovanje, i slobodno se može reći da je njegovo djelo kao kreativnog autora pomalo zanemareno“.

Veoma emotivnim i vrijednim analizama naroda pogođenog ratom proglašeni su Isakovićevi zapisi o agresiji na Bosnu i Hercegovinu ’92.-’95.

– Rat je, teško nam je, ne znam da je nekome bilo ovako teško, ali – vrijeme je da se počnemo baviti sobom. Kao narod. I kao narod u svojoj državi. I da se bavimo državom, sa svim onim šta to podrazumijeva. Sve što u ovome ratu činimo, činimo jer smo prisiljeni na to. Nismo birali ni vrijeme, ni mjesto, ni način obračuna sa susjedima. Branimo se uspravno i do kraja, kako se brani onaj koji nema drugog izbora. Neće trebati mnogo vremena i mnogo riječi da se pokaže kako je ta naša borba bila začuđujuća u svojoj odlučnosti i istrajnosti. U našem heroizmu ima neke srdačnosti koja izvire iz naše epike o Budalini Tali, srdačnosti i netipičnosti koja stoji prema agresorskoj podmuklosti i kukavičluku. Možda stoga što u ovome oslobodilačkom ratu mi moramo biti pobjednici. Ili nas neće biti…

Veliki bh. patriota i borac za afirmaciju i očuvanje identiteta svoga naroda i zemlje Alija Isaković preselio je na bolji svijet 14. marta 1997. godine, a sahranjen je u među bh. velikanima u haremu Ferhadije džamije u Sarajevu.

Društvo pisaca Bosne i Hercegovine, 30.11.2020., postavilo je spomen-ploču na njegovoj rodnoj kući u Bitunji kod Stoca, a Bošnjačka zajednica kulture “Preporod” dodjeljuje godišnju nagradu “Alija Isaković” za najbolji dramski tekst.

Historijske studije navode da se početak kulturnog preporoda Bošnjaka desio krajem ’60-ih i početkom ’70-ih godina, kada su se pojavila kapitalna djela naših književnika: „Kameni spavač“ Maka Dizdara, „Derviš i smrt“ Meše Selimovića, „Soneti“ Skendera Kulenovića, te prva antologija bošnjačke (muslimanske) književnosti „Biserje“ Alije Isakovića. Tih godina vođena je i velika borba za bosanski jezik, koju su predvodili Alija Isaković i Mak Dizdar, ali brojniji su bili protivnici bošnjačke afirmacije koji su nastojali sve zaustaviti putem partijskih foruma, prijetnji, uhođenja, privođenja i zatvaranja bošnjačkih prvaka.