REŠAD KADIĆ – PRIČE S DUŠOM
Autor: Refija Gagula
Rešad Kadić rođen je 1912. godine u Sarajevu, a umro 1988. godine također u Sarajevu. U testamentu je izrazio želju da bude ukopan u Tešnju, koji je smatrao svojim domom, pored Sarajeva, pa je, nakon smrti to i urađeno.
Za vrijeme svog životnog vijeka Rešad Kadić se nije odvajao od pera. Radio kao novinar u „Jugoslavanskom listu“, urednik sedmičnog lista „Naša pravda“.
Pisao je priče i pripovijetke koje je objavljivao između 1930. do 1985. godine po raznim časopisima i listovima, ali ih nije sve objavio u zasebnoj knjizi. Isto tako je napisao brojne reportaže o ljudima i događajima pod pseudonimom Mirza Tešnjak.
Malo je poznato da je pisao akcione, kriminalističke romane, čak i naučnu fantastiku. Napisao je ukupno devet romana o ovim temama u periodu 1960. do 1970. godine. („Čovjek iz žute kuća“ „Druga smrt doktora Langa“, „Klub Četvorice“, „Voštani dvojnik“, „Zlatni Buda“, „Kralj hašiša“, „Galerija prokletih“, „Neman iz Ričmonda“, „Trojica traže alibi“). Romani su bili objavljeni u Sarajevu, Beogradu i Novom Sadu pod pseudonimom A. Radek.
Te romane danas je nemoguće pronaći.
Rešad Kadić je veliki bošnjački književnik, ali se o njemu „malo zna“, jer se danas sve manje ili nikako čita. A publika koja ga čita je raznovrsna. Da ima raznovrsnu publiku dovoljno je pročitati naslove njegovih djela. Za svakoga je nešto napisao.
I romane i pripovjetke pisao je u skladu s islamskim duhom, a najpoznatije mu je djelo „Mevlud“, za šta je 1963. godine dobio nagradu na takmičenju „Vrhovnog islamskog starješinstva“.
Tu je i poema „Gazi Husrev – beg“ sa kojom je Rešad Kadić pokušao da da pravo mjesto Gazi Husrev – begu. U ovoj poemi, posvećenoj našem velikanu i dobrotvoru, iznosi životni put, uspjeh i nedaće na koje Gazija nailazi u svom životu.
Napisao je i pobožni spjev „Život i smrt hazreti Fatime“, zatim zbirku pjesama za djecu „Žuri Mirza na pouku“
Najveći dio knjiga pisao je iz svoje bogate mašte, vrlo jednostavno, razumljivim i narodnim, bosanskim jezikom (s korpusom turcizama).
„Glasovi su kao i živa voda, nađu svoj put i probiju se“ – pisao je Rešad Kadić.
Ponekad su ti glasovi bili jadi i belaji.
-Rešad Kadić je pisao o bolu jednog čovjeka, o jadima i belajima, o čemeru i zulumu koji su muslimane, ali i njihove komšije hršćane, kršćane i Jevreje, satirali ostavljajući trag, svaki put teži i žešći“- reakao je Dž. Latić za Kadića.
„Najteže je uspjeti kod kuće“, stara poslovica koja je mnogima kamen u cipeli, za Rešada Kadića ona nije značila mnogo. Kako u Sarajevu tako i u Tešnju on je ostavio dubok književni trag. U znak poštovanja prema njemu osnovna škola u Tešnju nosi njegovo ime. A povodom 20. godišnjice smrti Rešada Kadića, Izdavački centar „El-Kalem“ štampao je 2008. godine „Izabrana djela Rešada Kadića“ u četiri sveska.
A sve da bi se čuvalo sjećanje na Rešada Kadića i bošnjačke velikane koje je politika i zvanična historija htijela izbrisati kao i njihova djela.
U svojim pripovijetkama Rešad Kadić obrađuje čovjekov bol i tjeskobu, njegovu nemoć i prepuštenost životu, i čezne za životom i svijetom koji bi bio drugačiji od ovog i kojim bi čovjek bio zadovoljan.
U pripovijetki „Posljednji Lubo“ autor nam priča o životu i tragičnoj smrti posljednjeg člana ove porodice.
Pripovijetkom „Zmija“ pisac „aktualizira“ svoj povratak u Kasabu i buđenje uspomena na lijepe dane djetinjstva.
„Sijelo u Đenetića konaku“ prikazuje nam sastanak nekadašnjih sarajevskih prvaka i njihove međusobne odnose koji se naslućuju kroz dijalog glavnog junaka.
„Šejtan“ je priča o Zejki kojega autor „poznaje“ iz djetinjstva. Nakon mnogih godina pisac viđa svog sijedog prijatelja iz djetinjstva, sastaju se i zajedno bude uspomene na djetinjstvo.
Kroz pripovijetku „Carev imam“ saznajemo za ljude koji su sav svoj život posvetili vjeri i prepisivanju Kur’ana. Glavni junak, imam Careve džamije, za svog života napisao je šezdeset i šest primjeraka Kur’ana.
„Bajraktar“ (odlomak iz romana Hadži Lojo) priča nam o mukama običnih ljudi i odnosu Hadži – Loje prema tim običnim ljudima.
U pripovijetki „Paša Latas“ prikazan je život i vojni pohodi Omer – paše Latasa.
Rešad Kadić je sav svoj pripovjedački rad krunisao svojom zbirkom pripovijedaka: „Pripovijedanje o ljudskim sudbinama i Paši Latasu“, Starješinstvo Islamske zajednice BiH, Hrvatske i Slovenije, Sarajevo 1987. godine.
Rijedak je slučaj da se u našem vjerskom izdavaštvu izdaju beletristička i, općenito, književna djela, i pojava ovakvih izdanja je posebno osvježenje za čitaoca. Dok čitamo ove pripovijetke, mi polahko uranjamo u vrijeme koje je je iza nas. Sami sebe posmatramo u zamršenom toku ljudskih sudbina.
Rešad Kadić svoje likove, ne ostavlja u beznađu i pesimizmu. U njegovim pripovijetkama uvijek zašume jablanovi džamijskog harema, izgovaraju se riječi utjehe, ohrabrenja i nade. Neki njegovi likovi (Lubo, Ali – paša Rizvanbegović) skrhani su i sve je u njima polomljeno. U njima progovara njihova savjest koja ih progoni. U nekim drugim njegovim likovima žive nade za jedan bolji život, neki srećniji tok životne rijeke. Od svih tih osjećaja Rešad Kadić tka svoju priču, i to, kako vidimo, vrlo uspješno.
Ono što je Rešad Kadić napisao su pravi biseri: „Bešeskijin posljednji zapis“, „Hadži Lojo“, „Ilhamijin put u smrt“, pa se samatraju i najpoznatijim djelima ovog autora.
Abdulvehab Žepčevi zvani Ilahamija, poznati bosanskohercegovački alhamijado pjesnik, o kojem je Rešad Kadić napisao knjigu „Ilhamijin put u smrt“, kaže: „Ustao sam protiv zla koje nas satire. A zlu, ma s koje strane dolazilo, nisam dužan da se pokoravam, već da se borim protiv njega.“
Rešad Kadić (1985) o Prvoj objavi piše jedinstvene stihove:
Prva objava Ramazan je bio, sveti blagi dan,
punih šest mjeseci, iz dana u dan,
Muhammed je proveo u pećini
sam na brežuljku Hira mislima predan.
Šaka slatkih hurmi i vode gutljaj
bili su mu hrana, skroman zalogaj,
živio je mišlju, hranio se njom,
žudio za Tvorcem čistom dušom svom.
Na krilima misli, u čežnji da zna,
dizo se do zvijezda gdje nur vječni sja,
gdje počinje svemir, gdje prestaje kraj,
gdje svjetovi plove, gdje je vječni sjaj.
Gled’o vasionu k’o leptira roj,
beskrajne svjetove pitao za broj,
vraćao se opet u pećinu sam
slušajući tihog srca otkucaj.
Pitao je mrava kako pute zna
i pauka crna kako zna da tka,
pit’o zraku sunca što blistavo sja
zbog čega se spusti ko mu reći zna?
Odgovora nema, duboko je skrit,
Muhammed ga traži kao tajnu nit,
pa polako tone u nemiran san,
čežnjama je smoren, bolno umoran.
Tad najednom kroz san ukaza se sjaj,
odjeknuše riječi „Pravedni ustaj!“
Muhammed se trže, dočeka ga dan,
nigdje nikog nema, u pećini sam!
Kakve čudne riječi satkao je san,
kako je uznosit ovaj blagi dan!
Zamori ga miso, prekide se let,
san joj sklopi krila, nesta zvjezdan svijet.
Muhammed je zasp’o, svladao ga san,
ničeg više nema, sad je u snu sam…
U pećini opet ugnijezdi se mir,
pauk hitro nesta kao da je kriv,
mrav presrete mrava, prekidoše put,
Sunce navrh neba kao prsten žut,
dok pećinom jasan ne začu se glas
:„Muhammede, Ikre – uči!“ ču se u taj čas
.Muhammed se prenu, zastade mu dah,
krvotok udara, srce stego strah,
znoj mu probi čelo, čini se gori,
„Muhammede, uči!“ – Džibril mu prozbori.
„Ja učiti ne znam“ – prošaputa on,
A Džibril će na to – Ponavljaj za mnom.
I istina vječna, k’o duboki san,
Poteče u dušu Božanski Kur’an.
Zamire Muhammed, sluša blagi glas,
otvara se duša, uzvišen je čas,
odjekuju riječi, sjajem gori dan
Kur’an Kerim slazi, Allah je vječan!
Od stravičnog milja sav drhti ko prut,
s istinom je jedno, pred njim zvjezdan put.
Dvadest i tri ljeta dariv’o je Bog
Božanskom istinom Miljenika svog.
Dolazio Džibril ogrnut u sjaj,
primo smrtni Čovjek besmrtnički dar.
Kad zašuti Džibril, gasio se dan.
Odabrani osta u pećini sam,
Uzbuđen se diže, s nogu strese prah,
Pa ostavi suncem pozlaćen Hira.
