Uvod

Allahu će svako odgovarati za ono što mu je povjereno na čuvanje, bilo da ga je sačuvao ili izgubio.”- hadis Poslanika Muhammeda s.a.v.s.

Planiraš li godinu dana unaprijed, posadi rižu, planiraš li deset godina unaprijed , posadi drvo, planiraš li stoljeće unaprijed odgajaj ljude.”– kineska poslovica.

Antun Hangi, koji se bavio etnografijom muslimana u Bosni i Hercegovini u vrijeme Austro-Ugarske monarhije, istražujući vrlo detaljno duhovnu, materijalnu i socijalnu kulturu našeg čovjeka u svom djelu Život i običaji muslimana u Bosni i Hercegovini, govoreći o porodici kaže: “Svoju  djecu ljubi musliman vrlo nježno i pazi ih, kao oči u glavi, jer su ona njegovi nasljednici, krv od krvi njegove, put od puti njegove.”[1]

Dobro dijete je najbolje bogatstvo koje musliman ostavlja iza sebe, ono koristi svojim roditeljima u životu, a i poslije smrti. Zbog toga je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada čovjek umre, prekinu se sva njegova djela, osim u tri slučaja: ako je iza sebe ostavio trajnu sadaku, ili znanje koje će koristiti drugima, ili dobro i čestito dijete koje će za njega upućivati dovu Allahu.” [2] Također, dobro potomstvo će se pridružiti porodici u Džennetu: “Onima koji su vjerovali i za kojima su se djeca njihova u vjerovanju povela, priključit ćemo djecu njihovu, a djela njihova nećemo nimalo umanjiti.”[3] Tako je muslimanu obaveza da poduzme određene korake kako bi imao dobro, zdravo i odgojeno dijete. 

Islam je sveobuhvatna i uravnotežujuća vjera. On uređuje dunjalučke i ahiretske odnose i brine za pojedinca i društvo; vodi brigu o individualnoj, fizičkoj, psihičkoj i intelektualnoj sposobnosti želeći od muslimana da bude tjelesno, intelektualno i duhovno jak, a, također, jak i u vjerovanju.  “Jaki vjernik je draži Allahu od slabog vjernika.”

Djetinjstva na internetu- život na mreži

Kontrola korištenja tehnologije u porodici jedan je od velikih izazova roditeljstva 21. stoljeća. Tehnologija je, sa sigurnošću možemo reći, olakšala i poboljšala naše živote, medicinu, nauku, industriju, omogućivši i malim korisnicima mogućnost komuniciranja s cijelim svijetom, jednostavnu dostupnost velikoj količini informacija. Svi smo primijetili da djeca slobodno vrijeme radije provode za računarom nego vozeći bicikl ili u druženju s prijateljima.

Djeca, kao i odrasli, danas teško mogu zamisliti život bez tehnologije, a prekid internetske veze dovodi do stanja napetosti i frustracije. Djeca i mladi uz pomoć interneta iniciraju, uspostavljaju i održavaju brojne različite odnose, što smanjuje druženje i direktnu interakciju, provodeći većinu svoga slobodnog vremena ispred ekrana. Na taj se način stvaraju neke drugačije socijalne veze i vještine, propuštajući i zanemarujući brojne druge aspekte života koji se događaju u realnom vremenu, a potrebni su za izgradnju vlastitog identiteta.

Vrijedi uzeti u obzir da postoje aplikacije koje su prilagođene maloj djeci i pomoću kojih djeca uče – kako brojeve, slova, strane jezike, tako i prepoznavanje predmeta i povezivanja predmeta i slova. Trebamo im dati pristup određenim tehnološkim alatima jer će im te vještine pomoći kasnije u životu.

Društvene mreže također olakšavaju razvoj tehničke stručnosti i praktičnog razumijevanja tehnologije. Pružaju i platformu za povećanje djetetova znanja, bolje razumijevanje komunikacije i poticanje slobode samoizražavanja.

S druge strane, mladi se umovi još oblikuju i lahko potpadnu pod negativne utjecaje. Društvene mreže i internet mogu oblikovati način na koji dijete razmišlja ili se ponaša, jer još ne zna tačno prepoznati što je dobro, a što loše.

Prostranstvo društvenih mreža i pretraživača podrazumijeva da nema kontrole informacija. Zato djeca mogu naletjeti na stranice neprimjerenog sadržaja koje mogu (ali i ne moraju) utjecati na način na koji razmišljaju.

Previše vremena provedenog pred ekranima također može negativno utjecati na dijete i dovesti do ovisnosti koja se očituje kroz razne simptome i može utjecati na tjelesno zdravlje djeteta.

Prema istraživanju Svjetske Zdravstvene organizacije (WHO) u Bosni i Hercegovini je oko 20 posto djece pretilo te je ta bolest postala veliki globalni problem koja definitivno sve više pogađa najmlađe. Uzimajući u obzir rezultate dosadašnjih istraživanja kao  i  činjenicu  da  su  prehrambene  navike  i  bavljenje  tjelesnom  aktivnošću  pod  utjecajem  okoline,  možemo  zaključiti  da  je  u  prevenciji  i  liječenju  pretilosti  i  tjelesnih deformiteta, kamen-temeljac poticanja djece i njihove okoline da usvoje pravilne  prehrambene  navike  i  postignu  preporučen  nivo  tjelesne  aktivnosti.  Za  djecu  od  5  do  18  godina  WHO  preporučuje  svaki  dan  minimalno  60  minuta  umjerene  do  intenzivno  jake  tjelesne  aktivnosti.  Umjerena  aktivnost  uključuje  aktivnosti koje podižu broj otkucaja srca i uzrokuju zadihanost. U intenzivno jake aktivnosti  spadaju  vježbe  koje  tjeraju  ljude  na  ritmičke,  ponavljajuće,  dinamičke  aktivnosti,  kao  što  je  plesanje,  te  sportovi  poput  trčanja,  vožnje  bicikla,  plivanja,  nogometa,  a  koji  se  provode  u  neprekidnom  dovoljno  dugom  razdoblju,  obično  20 do 30 minuta. Aktivnosti za djecu svakako bi trebale biti zabavne i prilagođene njihovoj dobi. Kako bi rezultat bio bolji, poželjno je da se uključe i roditelji, jer su oni glavni pokretači promjene načina života. Stoga je od izrazite važnosti prevencija u vidu edukacije roditelja i odgojitelja da na vrijeme uoče probleme te da uz stručno osoblje usmjeravaju djecu ka pravilnoj ishrani i držanju tijela uz razne preventivne vježbe jačanja muskulature tijela te razna ortopedska pomagala kako bi spriječili daljnje  napredovanje  deformiteta  i  dugotrajne  štetne  posljedice  koje  ih  mogu  pratiti tokom cijelog života.  [4]

Također, u okviru sistematskog pregleda za rano otkrivanje poremećaja lokomotornog sistema učenika osnovnih i srednjih škola u Zeničko-Dobojskom kantonu, kojeg je provela Služba za školsku higijenu Instituta za zdravlje i sigurnost hrane Zenica (INZ) u školskoj 2018/2019 godini, bilo je obuhvaćeno 2.657 učenika u 34 srednje škole. Od tog broja 14,5 posto učenika ili svaki sedmi je upućen na dalji tretman kod ljekara porodične ili opće medicine u primarnoj zdravstvenoj zaštiti. Najčešće prisutni poremećaji su loše posturalno držanje tijela (kod 68,4 posto djece), deformiteti grudnog koša (kod 8,5 posto), spušteno stopalo (kod 27,5 posto), dok je kod 4,4 posto učenika prisutno više poremećaja istovremeno. Kako navode stručnjaci Službe za školsku higijenu, osnovne preporuke za očuvanje zdravlja lokomotornog sistema podrazumijevaju da bi školarci trebalo da budu fizički aktivni najmanje jedan sat dnevno, te je radi očuvanja vitalnosti koštano-mišićnog sistema neophodno unositi bjelančevine životinjskog porijekla, namirnice bogate kalcijem, vitaminima A, D i C. Tu spadaju mlijeko i mliječni proizvodi, zeleno povrće (špinat, brokule), mahunarke, riba i voće. Također, plivanje je izuzetno dobro, jer voda koja okružuje tijelo rasterećuje kičmu. Dok plivamo, naša kičma je pod deset puta manjim pritiskom nego kad hodamo.[5]

Djeca sve brže rastu, sve ranije ulaze u pubertet, sve manje ima igre na otvorenom koja je itekako važna za pravilan rast i razvoj. Prije se kazna ogledala u tome da roditelj djetetu zabranjuje izlazak iz kuće,  a danas je djetetu najveća kazna kada je primorano da izađe vani, da ostavi mobitel i računar. U bliskoj prošlosti, kada je školsko zvono označavalo početak malog ili velikog odmora, djeca su trčala van kako bi bila što dalje od školskih klupa, a danas školsko zvono osigurava nesmetano istraživanje društvenih mreža.

Koliko god savremene tehnologije pomažu, one itekako štete današnjim populacijama, naročito školskoj djeci, jer im se nudi da košarku i fudbal igraju na računaru, a ne u sali, na igralištu ili u dvorištu.

Jedna od kompleksnijih zadaća roditeljstva jest uspostaviti zdrave granice djetetu, bez obzira na uzrast. Jer svakom djetetu je potreban osjećaj sigurnosti i oslonac na roditelja koji je sposobniji u rješavanju životnih problema. I jedino jasne, nedvosmislene, njegujuće granice mogu osigurati zdrav odnos djeteta prema životu.

Nijedna krajnost nije dobra, a to vrijedi i kad je riječ o djeci i tehnologiji. Starogrčki je filozof Aristotel u 4.stoljeću p.n.e. izjavio da čovjek treba biti umjeren u svemu. Upravo bi ova misao trebala biti vodilja roditeljima i odgajateljima s obzirom na brojne mogućnosti moderne tehnologije. Djeci ne možemo zabraniti pristup tehnologiji jer je ona dio naših života. Ono što možemo jeste kontrolisati što gledaju, rade i igraju, birati stranice sa korisnim materijalima, ograničiti vrijeme provedeno pred ekranima te kroz planiranje vremena djeci ponuditi sadržaje kojima ćemo napraviti balans, uvesti radne i zdrave navike. Dosljednost i jasnoća pravila, razumljivo discipliniranje šalje djetetu poruku što se očekuje od njih, a usvajanje navika reda pomaže djeci da razviju svoje potencijale kako bi bili sposobni nositi se sa svim životnim zadaćama koji su pred njima.

Djetinjstvo je ono što određuje čovjeka kao što i jutro određuje dan (John Milton)

Početkom osamdesetih godina prošlog vijeka biolog sa Univerziteta Harvard, Edward O. Wilson, osmislio je teoriju nazvanu biofilija. Ona tvrdi da je svaki čovjek instinktivno privučen svom prirodnom okruženju. Mnogi roditelji 21. vijeka, međutim, dovode u pitanje ovu teoriju, dok gledaju kako njihova djeca izražavaju jasnu sklonost gledanja u male ekrane.

Činjenica da djeca troše previše vremena u zatvorenom prostoru postala je toliko raširena pojava da je dobila ime: poremećaj s prirodnim deficitom. To je u velikoj mjeri posljedica tehnologije. Prosječno američko dijete provodi 4 do 7 minuta dnevno u igri

Naša djeca najveći dio svog vremena provode u zatvorenim prostorijama s televizorima, kompjuterskim igricama i internetom. Ona su sporija i deblja nego djeca prethodnih generacija i ne kreću se dovoljno. U knjizi Wie Kinder heute wachsen.Natur als Entwicklungsraum (Kako djeca danas odrastaju. Priroda kao razvojni prostor), pedijatar i naučnik Herbert Renz-Polster upozorava na “ukućavanje” djece. Pored nedostatka svježeg zraka on kod djece vidi još jedan problem: takva djeca imaju premalo prilika za slobodnu igru. Djeca moraju biti aktivna cijeli dan kako bi izrasla u zdrave mlade ljude. Zdrave navike kreću od najmanjih nogu i zato ne treba zanemariti važnost i prednosti tjelesne aktivnosti. Osim što pomaže djeci da se nose sa stresom, tjelesna aktivnost potiče i zdrav rast i razvoj, podiže samopoštovanje, jača kosti, mišiće i zglobove, pomaže kod pravilnog držanja i ravnoteže te jača srce.

Zašto ići u prirodu sa djecom ?

Tjelesna aktivnost je dobra za cjelokupno zdravlje, a kod djece je potrebna zbog toga što im je tijelo još u razvoju. Iskoristite svaku priliku za kretanje s djecom – pomoći će vašem tijelu i raspoloženju, ali još važnije, rastućem tijelu vašeg djeteta.

Djeca uče kroz igru. Boravkom u prirodi dobivaju slobodu samoizražavanja dok stiču nove vještine – od timskog rada do odgovornosti.

Nedavne studije otkrile su korist – čak i nužnost – provođenja vremena na otvorenom, kako za djecu tako i za odrasle. Neki tvrde da to može biti bilo koje vanjsko okruženje, a drugi da to mora biti “zeleno” okruženje. Neki su stručnjaci utvrdili da samo slika zelenila može biti od koristi za mentalno zdravlje.

Bez obzira na te nijanse, većina studija se slaže da su djeca koja se igraju vani pametnija, sretnija, pažljivija i manje zabrinuta od djece koja provode više vremena u zatvorenom prostoru. Još je uvijek nejasno kako tačno dolazi do kognitivnog funkcioniranja i poboljšanja raspoloženja.

Potiče kreativnost i maštu – Vani mogu slobodnije razmišljati, dizajnirati vlastite aktivnosti i pristupiti svijetu na inventivan način.

Uči ih odgovornosti – Žive stvari ( biljke, životinje) umiru ako se prema njima loše postupa.

To pruža različitu stimulaciju – Priroda može izgledati manje poticajno nego nasilna video igra, ali u stvarnosti aktivira više osjetila – možemo vidjeti, čuti, namirisati i dodirnuti vanjska okruženja.

Djeca se kreću – Većina interakcija u prirodi uključuje više vježbanja nego sjedenje na kauču. Vaše dijete ne mora biti član lokalnog nogometnog tima ili voziti bicikl kroz park – čak će im i šetnja biti od koristi. Ne samo da je vježbanje dobro za dječja tijela, nego se čini da pomaže pri koncentraciji.

Tjera ih na razmišljanje – Priroda stvara jedinstven osjećaj za djecu koje nijedno drugo okruženje ne može pružiti. Fenomen koji se pojavljuje prirodno u dvorištima i parkovima svakodnevno tjera djecu na postavljanje pitanja o zemlji i životu.

Smanjuje stres i umor- Prema teoriji oporavka pažnje, urbano okruženje zahtijeva ono što se zove usmjerena pažnja, što nas prisiljava da ignorišemo ometanja i iscrpljujemo naš mozak. U prirodnom okruženju, praktikujemo vrstu napora koji je  poznat kao mehka fascinacija i stvara osjećaj zadovoljstva, a ne umora.

Današnji život je užurban i roditelji teško pronalaze puno vremena za dijete. Roditelji su pod velikim pritiskom između poslovnog i porodičnog života, ali moraju se žrtvovati i pronaći vremena za druženje sa djetetom, a to je najbolje u prirodi, jer priroda djeluje kao protuteža. Djeci su igra i istraživanje u prirodi jako važni i uveliko doprinose dobrom djetetovom razvoju. Potiče se dječija kreativnost, smisao za igru, povećava mašta, te se dijete osjeća sigurnije u svom okruženju. Odgoj djeteta i prvi susreti s okolišem započinju još u porodičnom okruženju. Nužno je i obrazovanje odgojitelja za stručno vodstvo i obrazovanje djece i roditelja dalje kroz život u odnosu sa prirodom. Ekološki odgoj je važan jer želimo naučiti djecu umijećima i ponašanjima koja će pomoći zemlji da ostane lijepa i čista. Djeca tako stvaraju  i navike zdravog življenja. Tehnologija se može pokazati i kao štetna i korisna, ali je u današnje vrijeme jako bitna i nezaobilazna. Smatramo je pozitivnom jer potiče kreativnost i maštu no nikako ne smijemo dopustiti djeci da svoje djetinjstvo ne prožive kroz razne aktivnosti kao što su trčanje, vožnja bicikla, plivanje.

Od najranije dobi djeci je potrebno pomoći izgraditi ispravan odnos prema prirodi. U tom procesu nužno je i obrazovanje odgajatelja te unapređenje programa predškolskih i školskih ustanova. Razvijanje ekološke svijesti te razvijanje navika ekološki odgovorne djece jedna je od osnovnih aktivnosti. Odgoj i obrazovanje za održivi razvoj danas predstavljaju temeljno i ključno područje bavljenja i istraživanja u svim elementima savremenog globalnog društva. Djeci kroz igru možemo od najranije dobi prikazati pravilne navike i izgraditi kvalitetan odnos prema prirodi. Možemo ih odgojiti pravilno uz zdrave navike. Korištenje tehnologijskih sadržaja trebalo bi biti pod nadzorom odraslih i vremenski ograničeno, a dijete trebamo animirati za igre pomoću kojih ćemo ga zbližiti s prirodom. Treba im dati do znanja da prekomjerno korištenje tehnologijskih sadržaja može imati loše posljedice, a da odlazak u prirodu može biti zabavan i za njega uvijek moramo znati naći vremena. Dijete otkriva kako možemo zaštititi, očuvati i unaprijediti prirodu. Naprednim radom na svim nivoima možemo usavršiti odgoj i obrazovanje. To je stalni proces koji raste i razvija se cijelim odgojno obrazovnim putem. Djeci trebamo omogućiti da steknu svijest o povezanosti s prirodom, svijetom i mjestom u kojem žive. Primjera radi, Hikmet Ulugbay internat u Turskoj ima časove poljoprivrede i dva velika staklenika u kojima djeca uzgajaju voće i povrće za obroke koje mogu konzumirati u kantini. Za dijete nema bolje namirnice od one zajednički uzgojene u vrtu i djeca koja su uključena u uzgoj rado takve namirnice i jedu. Pozitivne strane uključivanja djeteta u rad sa zemljom i biljkama mnogostruke su i vrlo važne. Kroz igru djeca grade svoju ljubav prema prirodi, biljkama, svakom živom biću, vole boravak na otvorenom, uče se strpljivosti i odgovornosti, proučavaju uzročno-posljedične procese u prirodi, razvijaju koncentraciju i pažnju, interesuju se za istraživanje svijeta oko sebe. Tako ih u odraslu dob šaljemo s još jednom vještinom koja će im pomoći da ostanu aktivni, osviješteni i zdravi, a ko zna možda im vrtlarenje postane i životni poziv.

Djeca kroz istraživanje, razumijevanje i učenje o prirodi i njenim zakonitostima, usvajanje praktičnih vještina, razvijanje motoričkih vještina i kreativnosti putem vrtlarenja, učenje novih riječi i pojmova, sticanje svijesti o povezanosti sa prirodom, svijetom i mjestom u kojem žive mogu razviti brojne kompetencije aktivnim učešćem u brizi za druga živa bića. Dok sadimo cvijeće i povrće, ne zaboravimo da u sve aktivnosti možemo uključiti i djecu koja od boravka na zemlji, među zelenilom i biljkama, mogu imati višestruke koristi. Osim toga, djeca su odlični vrtlari i uređenje vrta može postati porodična zabava. Djeca vole da zaprljaju ruke i igraju se na zemlji i travi. Ujedno je to i kreativan način da ih zabavimo na otvorenom i obnovimo njihovu fizičku aktivnost. U vrtu djeca mogu puno toga naučiti o prirodi, ekologiji, hrani, životinjama, insektima i organskom otpadu. Igranjem i radom u vrtu njegovaćemo djetetovu ljubav prema prirodi.

Ako želimo da odrasli u sljedećoj generaciji razviju poštivanje prirode i brigu za životni okoliš, važno je da se sada, u ranom djetinjstvu kroz odgojno-obrazovni sistem ili programe proučava priroda i međuovisnost između ljudskih bića i okoliša.

Sve duboko proživljeno, educirano i osjećano u ranim godinama ljudskog razvoja ostaje za ostatak života!

Islam pridaje veliki značaj brizi o zdravlju, snazi tijela, čime želi formirati jaku zajednicu, a to se ne može postići, osim ako njegove pristalice budu jaki, jer od pojedinca se formira društvo isto kao što se od cigli gradi građevina.

Da li je moguće da građevina bude čvrsta od nekvalitetnih i slabih cigli? Ne, nije moguće. Zato islam pruža pažnju formiranju zdravlja i jake individue u svakom domenu, pa i u fizičkom.

Održavanje kondicije je potrebno za dinamičnost, kretanje i izvršavanje vjerskih i dunjalučkih dužnosti. Islam je propisao sve sportove koji daju snagu tijelu: plivanje, streljaštvo, jahanje konja. Ispunjavanje tri od pet stupova islama zahtijeva da muslimani budu dobrog zdravlje i kondicije; namaz je sâm po sebi oblik vježbanja koji zahtijeva kretanje mišića i zglobova. Dobro zdravlje je također potrebno ako namjeravate ubrzo ići na hadž. Poslanik Muhammed sallallahu alejhi ve sellem, snažno potiče tjelovježbu i savjetovao je roditeljima da potiču tjelesnu aktivnost kod njihove djece posebno učeći ih plivanje, jahanje i streljaštvo.Od Omera, r.a., se prenosi da je rekao: “Podučavajte vašu djecu plivanju, streljaštvu i vježbajte ih jahanju konja.”

Ibnul-Kajjim u svom djelu “Zadu-l-Me’ad” u poglavlju o sportu navodi da je  “kretanje suština sporta i da ono prirodno pomaže organizmu da se oslobodi nepotrebnih tvari. Sport čini tijelo lahkim i aktivnim, poboljšava metabolizam, jača zglobove i mišiće i, ako se pravilno i umjereno upražnjava, liječi fizičke bolesti. Ovaj autor također spominje da svaki dio tijela zahtijeva poseban sport da ga ojača, osim jahanja, gađanja lukom i strijelom i trčanja, koji jačaju sve dijelove tijela.”

U današnjem svijetu, kada su vojska i vojne vježbe doživjele preobražaj, mladi ljudi u slobodno vrijeme učešćem u konjičkim trkama i streljaštvu mogu steći korisne vještine kroz sportske i rekreativne dimenzije ovih aktivnosti. S jedne strane, pomažu zdravlju svoga tijela, a s druge, jedan dio svog slobodnog vremena posvećuju zdravoj i vedroj razonodi.

Plivanje je još jedan koristan sport za mlade ljude koji donosi zdravu razonodu.

Plivanje pokreće sve mišiće, cijelo tijelo te jača organizam, a osoba koja zna plivati može sebe ili nekoga drugog spasiti iz opasne situacije po život. Postoje i drugi korisni sportovi koji jačaju tijelo i kojima se mladi mogu baviti u slobodno vrijeme, kao što su pješačenje, planinarenje, i sve vrste razumnih i neškodljivih aktivnosti koje osiguravaju zdravlje tijela i jačaju organizam.

Zdravo i jako tijelo osnovni je uvjet svake pobjede i uspjeha u životu čovjeka. Bolestan i nemoćan čovjek niti je sposoban posvetiti se naučnim i vjerskim pitanjima, niti je u stanju kako treba rukovoditi i upravljati ovosvjetskim materijalnim poslovima.

Odgoj djece ili odgoj novih generacija je velika odgovornost i teret koji zajednički trebaju nositi, prije svega roditelji a sa njima i sve društvene ustanove čija je zadaća odgoj i obrazovanje djece i omladine. Pomoć u razvitku je biološka i fizička potreba za dijete. Ono posjeduje organske i društvene predispozicije za odgojnu intervenciju a ta intervencija je i djetetova psihička potreba. Odgoj je i velika društvena potreba jer se u društvu odvija djetetova personalizacija, socijalizacija i akulturacija. Nema osobe bez ljudskih odnosa, nema društva bez saradnje niti kulture bez tradicije. Odrastao čovjek rezultanta je mnogih grupnih faktora: porodice, okoline, jezika, škole, vjerske zajednice. Kako dijete treba odrasle tako i društvo treba svoje mlade članove da u njima traje dalje i tako se obnavlja.  

 

Literatura:

  1. UNICEF-ov godišnji izvještaj Stanje djece u svijetu 2017. − Djeca u digitalnom svijetu
  2. Antun Hangi, Život i običaj muslimana Bosne i Hercegovine, drugo znatno povećano izdanje, Sarajevo, 1907.
  3. Abdullah Nasih Ulvan, Odgoj djece u islamu, Sarajevo, 2003./1424.
  4. Pretilost i posturalni status djece osnovnoškolskog uzrasta u gradu Mostaru Autori dr. sci. Ekrem Čolakhodžić, vanredni profesor mr. sci. Nedžad Vuk prim. dr. sci. Ćamil Habul, docent prim. dr. med. Senada Vujica, spec. školske medicine prim. dr. med. Senka Tanović, spec. školske medicine, Mostar 2017.
  5. Kako danas djeca rastu : priroda kao prostor za razvoj : novo viđenje dječjeg učenja, razmišljanja i iskustva / Herbert Renz-Polster, Gerald Hüther, Jasterbarsko, Naklada Slap 2017.
  6. Zadu-l-meʾad, Ibn Kajjim el-Dževzijje, Sarajevo 2006.

[1] Antun Hangi, Život i običaj muslimana Bosne i Hercegovine, drugo znatno povećano izdanje, Sarajevo, 1907.

[2] Tirmizi, 1298, i Nesai, 3598; hadis sahih, šejh Albani, Sahihul-džamia, 793

[3] Et-Tur, 21

[4] Pretilost i posturalni status djece osnovnoškolskog uzrasta u gradu, autori dr. sci. Ekrem Čolakhodžić, vanredni profesor mr. sci. Nedžad Vuk prim. dr. sci. Ćamil Habul, docent prim. dr. med. Senada Vujica, spec. školske medicine prim. dr. med. Senka Tanović, spec. školske medicine, Mostar 2017.

[5] Institut za zdravlje i sigurnost hrane Zenica

Autor: Refija Babić