Autor: Sadžida Dedić
Predamnom knjiga. Istina o kojoj se šutjelo decenijama ili se govorilo šapatom. Efendija Mesud Puška napisao je biografiju svog oca hafiza Zaima – ef. Puške.
I prije nego što sam zakoračila u prve stranice knjige jedan zapis mog dobrog Vehaba Halilovića osvijetlila mi je nepoznato putovanje:
„ Naime, na samom kraju pedesetih godina, džamija u Goduši je služila i kao mekteb za vjersku pouku. Tad smo za mualima imali hafiza Zaima ef. Pušku, izuzetnog i veoma poštovanog među svim uzrastima stanovništva našega kraja, o čemu najbolje govori to što je svakodnevno dolazilo više od stotinu polaznika mektebske nastave, iako je tad Goduša imala jedva pedesetak domačinstava, a džamija se nalazila van njenog naseljenog dijela.“
Umjesto predgovora Mesud ispisuje stihove posvećene rahmetli ocu.
Oče
***
Moja želja za tobom
I tvojom blizinom
Bila je jača u meni
Od istine
Da si mrtav
Oče
Samo vjetar fijuče
Zastadoh na trenutak. Proučih Fatihu.
Od Allaha su odabrani ljudi da posebnim stazama hode i da sve kušnje na njegovom putu saburom prebrode.
Upravo takav je bio Zaim-ef. Puška, sin oca Rame i majke Hankije, rođenog 13. oktobra 1925. godine. Odabran da svojim likom i djelom bude primjer hiljadama drugih. Još kao mali dječak pokazivao je izuzetnu moć pamčenja sura. Njegovom djedu Abdulvehabu nije bilo teško da za vrijeme zimskih dana na leđima nosi svog unuka u džamiju da pred hodžom Šakir-ef. Husanovićem uči temelje islama.
Svo vrijeme školovanja Hafiza djed je brinuo o njemu. Posebno je bio sretan kada je njegov unuk po završetku osnovne škole u Kaćunima, upisao Ahmed-efendijinu medresu uVisokom. Pored razboritog učenja Hafiz je bio poznato i kao izuzetno dobar kaligraf. Tome svjedoče isklesani tarihi na nišanima koje su naručivali porodice umrlih. Pisao je i levhe koje su ukrašavale kako džamije tako i privatne kuće.
Sa samo osamnaest godina prepisao je i ukoričio časni Kur’an. Prepisivao je i udžbenike za potrebe djece u mektebu. Hifz je počeo učiti još kao učenik medrese, da bi ga završio pred hafizom Kjazim- ef. Hadžimejlićem.
Kao imam počinje raditi u džematu Brestovsko kod Kiseljaka 1943. godine i tu ostaje sve do 1947. godine kada prelazi na dužnost imama, hatiba i muallima u Goduši kod Visokog.
Hafiz Zaim-ef. Puška bio je oženjen Fatimom Ohran, kćerkom čuvenog hodže Selim-ef. Ohrana zvanog Porča iz Liješeve. Bio je to brak uzajamnog poštovanja i ljubavi u duhu islama. Izrodili su petoro djece, tri kćerke Mukadesu, Muameru i Muazezu i tri sina Mahfuza, Mesuda i Mensura.
Preživjeli su teško vrijeme, posebno kad je Hafiz iz nikad utvrđenih razloga bio uhapšen te 1950. godine i biva sproveden na zloglasni Goli otok. Uzalud je Fatima-hanuma odlazila u policiju da traži podatke o svom mužu, gdje je i zašto sproveden u zatvor. Narodna vlast je neumoljiva.
Ona hrabra ne dozvoljava sebi da poklekne nad bijedom koja se nadvila nad njenim domom. Mora ostati uspravna radi djece. Mora i radi svog Hafiza. Nadala se njegovom povratku. Učila dove. Njegovala djecu, pružajući im nesebičnu ljubav i pažnju.
Sve rukopise hafiza Zaima-ef. sačuvala je sakrivene iako su je mnogi savjetovali da sve to spali. Njen iman i din bili su jači od bilo kog iskušenja.
Na Golom otoku Hafiz je pretpio nevjerovatna maltretiranja i poniženja, kako fizička tako i duhovna, ali ni u tim trenucima nije prestajao učiti Kur’an. Bila je to duhovna hrana čija snaga je neizmjerna.
Po povratku sa Golog otoka nije govorio mnogo. Nije govorio ništa šta mu se tamo dešavalo i kroz šta je sve prošao. Više su saznali od drugih koje je Mesud sretao tragajući za nepoznatim podacima o teškim trenucima svog rahmetli babe.
Tu ne prestaju patnje. Hafizu je zabranjen rad. Nema pravo na bilo kakva primanja, a živjeti se mora.
U Godušu se vraća na dužnost imama 1957. godine.
Od posljedica saobraćajnog udesa kada se kamion u kom se vozio prevrnuo i pritisnuo njegovo slabašno tijelo, na Ahiret je preselio 26. maja 1962. godine.
Ostale su njegove riječi, njegovi rukopisi….
„ Bio je 23.maj 1962.godine kada je došao obići porodicu.Kćerka mu je Muammera oprala ahmediju, koju je uvijek držao bijelom kao behar i za koju je znao reći:
„Na njenoj bjelini se vidi svaki trun. E kao što ona treba biti čista, neuprljana,tako treba biti i insanska duša, čista i blistava, a posebno bjelina ahmedije treba oslikavati čistoću i čvrstinu jednog imama kojeg ništa ne smije skrenuti s puta robovanja dragom Allahu,dž.š.
Mesud-ef Puška učinio je veliko djelo ispisavši biografiju svog rahmetli babe hafiza Zaima-ef. Nije bilo lahko preživljavati iznova sve te teške trenutke. Nije bilo lahko sažeti jedan život u tako malo pisanog prostora. Ovo djelo je značajno za svakog čovjeka vjernika i nevjernika da shvati i spozna istinske vrijednosti života. Iza nas trebaju ostati ostvarena djela, materijalne stvari služe nam samo da ih ostvarimo…
Molim Uzvišenog Gospodara da hafiza Zaima-ef. Pušku nagradi dženetskim blagodatima. Amin.
