U danima obilježavanja tužne godišnjice genocida počinjenog nad Bošnjacima Srebrenice osvrnut ćemo se na nekoliko pokušaja čestitih i odgovornih ljudi različitih svjetonazora, naroda i rasa, dometa i oblika izražavanja da daju svoj odgovor na nešto teško pojmljivo, na nešto što razara čovjeka u ljudskom biću, na nešto što zaustavlja dah i paralizira um.
Izvor Preporod, autor Mirzet Hamzić
Prilozi za najtužniju biblioteku: Knjige o Srebrenici
Rani naučni pokušaj da se svijetu približi najteže stratište poslije 2. svjetskog rata imali su Holanđanin koji predaje na Kings Collegu u Londonu Jan Willem Honig i Norbert Both; zaposlen na Sheffield univerzitetu kroz djelo Srebrenica: hronika ratnog zločina koje je preveo s engleskog Haris Mešinović a printala izdavačka kuća Ljiljan 1997. godine. Bibliografiju i bilješke uz svako poglavlje dao je Hasan Nuhanović, neposredni svjedok genocida.
Najozbiljniju knjigu o genezi i sprovođenju genocida načinio je Michael A. Sells, kroz naslov Iznevjereni most: Religija i genocid u Bosni. Ovaj vrsni profesor komparativne religije i znalac više jezika u svoja mnogobrojna interesovanja uključio je i Bosnu. Pri koledžu Haverford u Pennsylvaniji osnovao je Bosansku zajednicu (Community of Bosnia), neprofitnu organizaciju koja je posvećena otporu vjerskim progonima, rasizmu i genocidu. Pomenuta knjiga uvjerila je i bivšeg državnog sekretara SAD-a Madeleine Albright da se silom mora suprotstaviti sili. Iako kao kveker odbija svaki vid nasilja, profesor Sells nije se dvoumio oko Bosne: Nametanje embarga na uvoz oružja za odbranu predstavljalo je saučesništvo s ubojicama
U posveti ove knjige stoji: Ova je knjiga posvećena desetinama hiljada bosanskih civila o čijoj se sudbini ništa ne zna; posvećena je naporima da se oni pronađu ukoliko su živi, da se ispriča njihova sudbina ukoliko nisu, i da se privedu sudu pravde oni koji su im naudili; posvećena je mogućnosti da se ostvari istinski mir.
Značajan doprinos razumijevanju genocida dao je Robert Donia, historičar sa University of Michigan (SAD). Iskustva koja je skupljao decenijama Donia je uobličio u knjigu Radovan Karadžić: Uzroci, postanak i uspon genocida u Bosni i Hercegovini, u kojoj je portretirao ratnog čelnika bosanskih Srba nastojeći proniknuti u razloge njegove transformacije iz običnog čovjeka u zlikovca prve klase.
Doprinos razumijevanju počinjenog genocida dala je Florence Hartmann kroz djelo Krv realpolitike afera Srebrenica. Inače, riječ je o osobi koja je dobar dio života provela na području bivše Jugoslavije radeći 11 godina kao dopisnica francuskog dnevnika Le Monde.
Kada je književnost u pitanju ona, za razliku od naučne opservacije genocida u Bosni i Hercegovini, znatno razvijenija i može se pratiti u više tokova. Najprije imamo nekoliko autora koji su bili svjedoci stradanja u Gradu i koji su nakon toka realizirali djela koja na poseban način potvrđuju kako su živjeli i umirali stanovnici zaštićene zone UN-a.
Najproduktivnijim se, za sada, pokazao Emir Suljagić sa tri knjige: Najprije se pojavio romanom Razglednica iz groba za koji je rekao: Izdaja koju sam vidio ja, razlikuje se od one koju su vidjeli oni koji su preživjeli masakr. Oni su gledali kako se ljudski rod spušta u dubine bez presedana, bili ponižavani i mučeni, preživjeli samo čudom. Ono što sam ja vidio bila je hladna, skoro birokratska nezainteresiranost, izdaja koju su počinili obrazovani, po svim standardima inteligentni ljudi. Ljudi koji se tih dana nisu usuđivali ili htjeli biti upravo to.
Roman je imao radio adaptaciju i dramatizaciju koju je uradila Selma Dizdar u produkciji Dokumentarno-dramskog programa Radija Federacije BiH.
Njegov drugi roman Samouk je, prema riječima autora, logični nastavak njegove prethodne knjige Razglednica iz groba.
Trećom knjigom Srebrenica MCMXCV, Emir Suljagić nudi sažeti uvod u masakr, koji obuhvata širu problematiku. Knjiga opisuje i objašnjava sami masakr, no isto ga tako smješta u jedan širi kontekst rata i ubijanja u periodu između 1992. i 1995. te i šire od toga, u kontekst povijesti bivše Jugoslavije i Balkana. Radi se o knjizi koja uključuje fotografije, dokumente, tekstualne oblačiće, hronologiju događaja i imenik ključnih ličnosti. Pristupačna je za početnika u ovoj oblasti, a istovremeno dovoljno detaljna i analitična da može poslužiti i znanstveniku.
Sličnu sudbinu Emiru Suljagiću dijelio je Hasan Nuhanović koji je do pada Srebrenice radio kao prevodilac za pripadnike UNPROFOR-a. Godine 2005. objavio je knjigu Pod zastavom UN – međunarodna zajednica i genocid u Srebrenici.
Godine 2012. objavio je knjigu Zbijeg, dokumentarnu hronologiju njegove porodice tokom 1992. i 1993. godine od Vlasenice, preko Stoborana, Žepe do Srebrenice. Ovaj roman Alma Lazarevska okarakterizirala je sljedećim riječima: Veličanstvenih primjera ljudskosti ali i poraznih primjera slabosti ljudske u ovoj knjizi ima. Da ovoga drugoga nema, ne bismo joj vjerovali. Jer sva velika logorska literatura, a Srebrenica jeste bila logor, govori o tome. Ko je čitao Šalamova i njegove Priče sa Kolime, ne može a da čitajući Nuhanovića ne pomišlja na ovu vrhunsku logorsku literaturu. Bez pretjerivanja se može reći….briljantnih bi se priča iz Nuhanovićeve knjige moglo izdvojiti u zasebne cjeline. Vrhunska literatura. Šalamovljevska!
Kadir Habibović, Srebreničanin koji je imao blizak susret sa smrću ratne 1995. godine i to je pretočio u autobiografski i psihološki roman pod nazivom Život protiv smrti, Srebrenica. Habibović je tokom pada Srebrenice bio teško ranjen, vođen na strijeljanje, ali želja za životom i izbavljenjem bila je jača. I uspio je. Nažalost, jedan je od malobrojnih. Sam naziv knjige upućuje na to da je tanka linija između života i smrti. U djelu Život protiv smrti, Srebrenicaautor traga za pravdom, postavlja pitanja zbog čije krivice su ljudi ubijani, zašto nisu imali pravo na život… Iz knjige se može naučiti kako kontrolirati i ukrotiti svoju psihu, o pozitivnosti, reagiranju…
Mehmedalija Bektić je proživio i preživio sve ratne događaje u Srebrenici od 1992. do genocida 1995. godine. Svoja iskustva agresije i genocida pretočio je u dvije zbirke pjesama Dječak iz pakla Srebrenicei Moj san o babi.
Dolazimo do imena prema kojem smo, kad je poezija u pitanju, ispoljili najviše nepravde – Nihad Nino Ćatić. Manje-više, svi znamo da je njegov glas bio jedina medijska veza enklave sa svijetomali samo rijetki znaju da je u opkoljenom Gradu pisao poeziju, uređivao glasilo Srebrenički glas, animirao kulturni život… Njegove pjesme stigle su na slobodnu teritoriju putem pisama Crvenog križa i donosimo jednu od njih:
DOMOVINA NA KRAJU SVJETOVA
Polja smrti po okolišima.
Zgarišta, krv i snijeg po ulicama.
Rastjerane ptice po šumama;
I Domovina na kraju svjetova
Ukus baruta u ustima.
Miris truleži u nozdrvama.
Prasak topova u noćima;
I Domovina u raskolu moćnika.
Tvoj glas u ušima,
Tvoj dodir u snovima.
Moj život u mislima;
I Domovina u treptaju sa suzama.
Surova zima pred vratima.
Prazni su stolovi u kuhinjama.
Bljesak raketa na granicama;
I Domovina u srcima ratnika.
Zahvaljujući Mirsadu Mustafiću piscu, publicisti, profesoru književnosti iz Srebrenice iza ovog mladog čovjeka, čiji se život ugasio u Maršu smrti ostala je zbirka pjesama Ljudi beznađa.
U nadi da postoji još knjiga od onih koji su očima gledali najveći zločin poslije Drugog svjetskog rata zatvaramo prvi tok literalnih knjiga o gradu na istoku Bosne.
Drugi tok predstavljaju oni koji su kao djeca preživjeli genocid i u prva sjećanja urezali strašne slike ubijanja roditelja i rodbine. Odrastajući nosili su neizbrisive slike koje su pretočili u riječi. Jedna je od knjiga I ja sam iz Srebrenice autora Fikreta Hodžića, novinara i voditelja Hayat TV-a, koji je golgotu Srebrenice preživio s majkom i desetomjesečnim bratom. Kada je napuštao rodni grad, ostavio je oca Ibrahima. Hodžić je kroz knjigu objasnio sve strahote kroz koje je prolazio poručujući da je uspjeh njegova osveta. Njegova je osveta njegova knjiga.
Moj osmijeh je moja osveta, knjiga Dževe Avdić, koja je u julu 1995. godine imala svega devet godina, govori o odrastanju nakon genocida. U knjizi se problematizira odnos društva prema srebreničkim Bošnjacima poslije počinjenog genocida.
Javnosti je predstavljena knjiga Mom srebreničkom heroju autorice Sabine Hodžić-Mehmedović. Knjigu je posvetila svom ocu Sabitu i svim ostalim žrtvama genocida.
„Crvena jakna sa kapuljačom“ autora Jasmina Jusufa Jusufovića objavljena je 2008. godine. Jusufović, dječak koji je preživio genocid u Srebrenici u ovoj knjizi bilježi sjećanja na period izbjeglištva u Srebrenici, te na događaje iz jula 1995. godine, u kojima je izgubio oca i više članova svoje porodice.
Knjiga Kad osvaneš sam, autora Emira Bektića govori o šesnaestogodišnjem Emiru, koji iz Srebrenice s ocem, u koloni, kreće kroz šumu put Tuzle, dok njegove majka i sestra odlaze u Potočare nadajući se spasu u bazi UNPROFOR-a.
Pomenutim naslovima dodajemo i neke od knjiga koje je napisao autor koji je tregediju rodnog grada gledao iz nepremostive udaljenosti – Mirsad Mustafić. Roman Svi smo mi iz Srebrenice je višedimenzionalan i višeslojan, historijski, kulturološki, faktografski i rodoljubivi, a iznad svega ljubavni. Autor piše o istinitim događajima sa živim likovima i istinitim sudbinama, a nekima čak ne mijenja ni imena. U osnovi ljubavna fabula vezivom elegije književno-umjetničke lirike, prati tri generacije prognanih i nepoubijanih. Roman Mirsada Mustafića je jedno izvanredno književno djelo koje unutar sebe objedinnjava i druge naučne vrijednosti, a prije svega govori o ljudskim sudbinama građana Srebrenice prije agresije, u toku agresije i genocidnog stradanja. (Dr. Adib Đozić) Pomenutom romanu dodajemo svojevrsnu srebreničku trilogiju satkanu od naslova: Krvava šamija, Rastanak u Potočarima i Daleko je sine Srebrenica.
Značajan prilog književnom prelamanju genocida počinjenog nad Bošnjacima u Srebrenici dali su bošnjački autori i ovom prilikom podsjećamo na nekoliko reprezentativnih.
Džemaludin Latić Srebrenički inferno za koji je Abdulah Sidran rekao: Višestruka moja fasciniranost Srebreničkim infernom. Stotinu sam puta nakon jula 95 godine ustuknuo, prepadnut, pri pomisli da nešto od nepojmljive tragedije Srebrenice pokušavam pretvoriti u stihove. Kako je Džemaludin uspio savladati tu prvu nesavladivu prepreku? Nije me iznenadilo njegovo književno zanatsko umjeće. Niti sam se prvi put susreo sa neizmjernim bogastvom ljepotom Latićevog bosanskog jezika, ali: otkuda mu smjelosti, otkuda umjeće, da jedan kolektivni vrisak, opći plač, sve narodno jecanje – pretvara u klasično, evropsku, danteovsku tercinu.
Svjesno aludirajući na poetski model svoga velikog prethodnika iz 14. stoljeća, italijanskog pjesnika Dantea, koji je oslikao pakao kao božanski izraz kazne za sve zemaljske griješnike na drugom svijetu, Džemaludin Latić svojim Srebreničkim infernom pokazuje da ovosvjetski pakao, u koji su agresori gurnuli Bošnjake, i po svojoj morbidnosti, bizarnosti i drugim svim strahotama ni malo ne zaostaje za Danteovom pjesničkom maštom, već umnogome i nadilazi. Realnost je, po svemu sudeći, bila strašnija i od najstrašnije ljudske mašte ili fantazije.
Poemu Srebrenički inferno, prati istoimena kompozicija za koju je tekst napisao Džemaludin Latić a muziku je komponirao Đelo Jusić:
Majko, majko, još te sanjam
Sestro, brate, još vas sanjam svake noći
Nema vas, nema vas, nema vas
Tražim vas, tražim vas, tražim vas
Gdje god krenem vidim vas
Majko, oče, što vas nema
Bosno moja, ti si moja mati
Bosno moja, majkom ću te zvati
Bosno majko,
Srebrenice sestro
Neću biti sam
Isnam Taljić Roman o Srebrenici djelo koje je prevedeno na više svjetskih jezika a u njegovom malajskom izdanju recezent je bio stari-novi premijer Malezije Mahathir bin – Mohamad koji je tom prilikom, između ostalog, zapisao: Srebrenica, ime grada koje jedva mogu izgovoriti, sad je duboko urezana u mom srcu… Priča o Srebrenici treba biti ispričana, i pričana opet iznova. Jer, to je priča o ljudskoj patnji u vremenu koje je opremljeno svim sredstvima da bi se zaustavile ove patnje… Roman moraju pročitati svi kako bi mogli cijeniti da, uprkos svemu, još postoje Bošnjaci koji su dovoljno plemeniti da pisanjem ne ispolje svoj bijes i mržnju. Ja na tome izražavam priznanje gospodinu Taljiću…
Potresnom poemom Srebrenica odgovorio je bosanskohercegovački pjesnik Abdulah Sidran iz koje donosimo nekoliko posljednjih stihova:
Neka se
Uz Božiju pomoć
Sastave i smire
Sve
Od svijeh vremena
Srebreničke duše
I duše ove naše
Žalosne i mrtve
Sa živim dušama
Svih naših mrtvih
Genocid počinjen nad Bošnjacima u Srebrenici je planetarna tema. Iako još uvijek ne možemo govoriti o djelima koja su ovjenčana širokom glasovitošću, ipak interesovanje koje se pokazuje ohrabruje. Djela na ovu temu dolaze, uglavnom, od mladih autora koji, obogaćujući svoja znanja ostaju začuđeni kako se tako veliko zlo moglo desiti na tlu Evrope.
Hrvatski pisac Ivica Đikić napisao je roman Beara i kaže Srebrenica je najvažnija tema našeg doba. Mada detaljno progovara o brojnim pojedinostima stravičnog zločina koji je taj dio Bosne pretvorio u svjetsko središte užasa u ljeto 1995. godine, Đikića ponajprije zanima kakav je to čovjek koji je bio u stanju organizirati i nadzirati trodnevno ubijanje osam hiljada ljudi te pokušaje uklanjanja i skrivanja njihovih leševa. Šta je to što može motivirati čovjeka da tokom tri-četiri dana praktično iz sata u sat ubija ljude?
Come fossi solo (Kao da sam sam) naziv je romana o kojem se puno govori u Italiji. Autor Marco Magini (1985.) u svom debitantskom književnom djelu donosi priču o Srebrenici i genocidu u ljeto 1995. godine. Kritičari roman ocjenjuju hrabrim pokušajem da se ispriča stradanje Srebrenice. Dok je bjesnio rat u Bosni i Hercegovini Margini je bio tek dijete. Kada se desio genocid u Srebrenici imao je samo deset godina. Dodaje da nije bilo nimalo lahko napisati roman, a podatke je prikupljao tri godine. Roman je dobio nagradu žirija na konkursu koji nosi ime poznatog talijanskog pisca i novinara Itala Calvina.
Frank Westerman je napisao knjigu o svojim iskustvima u Srebrenici naslovljenu The Blackest Scenario (Najcrnji scenario) nastavljajući svjedočiti istinu o strahotama rata u BiH i brutalnosti genocida u Srebrenici.
Mladi njemački pisac hrvatskog porijekla Nikol Ljubić napisao je roman Bonaca je tuga (Connectum, 2012.) koji govori o posljednjem ratu u Bosni, daje duboku i slojevitu analizu rata iz perspektive stranca koji pokušava razumjeti šta se zapravo desilo, na nekoliko različitih nivoa, od odgovornosti država, vojnih starješina, intelektualaca, do pojedinaca koji nisu diretno učestvovali u ratu.
Knjiga Škorpioni – dizajn zločina Jasmine Tešanović nastala je tokom suđenja Škorpionima za ubistvo srebreničkih Bošnjaka u okolini Trnova.
Dok, skromnim mogućnostima, dajemo prilog najtužnijoj biblioteci napominjemo da je svaki tekst koji osvjetljava počinjeno zlo odbrana umjetničke časti i potvrđuje da je umjetnost, između ostalog, ono plemenito u čovjeku i podstiče ga na činjenje dobra.
Na kraju, dok skrećemo pažnju na učinjeno dobro naspram počinjenog zla, bilo bi nepravedno i ovom prilikom skrenuti pažnju da su dva bošnjačka slikara sa međunarodnom reputacijom dali svoj odgovor na počinjeni genocid u Srebrenici.
Mersad Berber je pred kraj života uradio ciklus posvećen Srebrenici, čiji je segment Velika alegorija o Srebrenici sačinjena od grafika velikog formata koje je 2005. godine sam autor poklonio Bošnjačkom institutu – Fondaciji Adila Zulfikarpašića.
Ciklusom Srebrenica Safet Zec je potresno, do granica nepodnošljivog bola, naslikao dramu onih koji su fizički preživjeli pokolj i masovne likvidacije, čije su duše uništene i sistematski ugušene. Kaže da nikada neće prestati govoriti o nepravdi koja je zadesila nevine majke, očeve, kćeri i sinove, jer je to njegova ljudska i umjetnička dužnost.
U bilo kojem i bilo kakvom susretu sa učinjenim zlom u Gradu na istoku Bosne postavlja se pitanje da li je dostojno djelo čovjeka u odnosu na nedjelo nečovjeka. Hoće li neko djelo dorasti do nivoa da njegovim izgovaranjem kažemo – to je razmjera stradanja u Srebrenici. Kao kažemo GuernicaPabla Picassa i da nam je jasno kakvo je bilo bombardovanje Gernike, nekadašnje prijestonice Baska, u sjevernoj Španiji, za vrijeme španskog građanskog rata (1936-1939). Kad pomenemo film Akira Kurosave Kagemuša postaje jasno kakva su stradanja bila u Japanu u 16. stoljeću. Dok čitamo Fugu smrti pjesmu Pol Celana ledimo se pred stradanjima u njemačkim logorima smrti.
Nadamo se.
Na samom kraju podsjetimo se stradanja jednog naroda koji nije gubio ponos ni u Staljinovim gulazima – Čečena. Staljin ih je 1994. godine pola pobio a pola deportovao u područja Centralne Azije i zapadnog Sibira. Preživjeli su se nakon 1956. godine vratili u Čečeniju i zatekli spaljen svaki dokument njihove historije, porušene objekte koji bi svjedočili njihovo postojanje, strance u vlastitim kućama. Sa svojih razrušenih mezarja pokupili su preostale nišane (mnogi su bili ugrađeni u puteve i građevine) i sagradili obilježje na kojem su napisali: Nećemo plakati, nećemo zaboraviti, nećemo oprostiti.
