Alija Nametak, bošnjački i bosanskohercegovački književnik, rođen je u Mostaru 6. 3. 1906. godine. Osnovnu školu i klasičnu gimnaziju završio je u rodnom gradu, a studij maternjeg te ruskog i francuskog jezika i južnoslavenskih književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1930. godine radio je kao srednjoškolski profesor u Sarajevu, a 1945. godine zbog sudjelovanja u književnom i kulturnom životu tokom vremena NDH bio je osuđen na 15 godina zatvora. Nakon izlaska iz zatvora radio je kao saradnik u Institutu za proučavanje folklora te kao bibliotekar Muzičke akademije u Sarajevu.

Književno se počeo okušavati još u ranoj mladosti, zapisavši od majke nekoliko narodnih pjesama, što je najavilo njegovo zamašno i dugotrajno folkorističko djelovanje. Umjetničku prozu počeo je pisati još kao student, a prve priče objavio je u zagrebačkim književnim časopisima 1928. godine, najavljujući plodno pripovjedačko djelo. U razdoblju do završetka Drugog svjetskog rata, Nametak je – uporedo sa književnim i folkorističkim radom – petnaestak godina uređivao časopis Novi Behar te kalendar društva “Narodna uzdanica”, jedne od preteča današnje Bošnjačke zajednice kulture “Preporod” (1929-1945),  a bio je i urednik Glasnika IVZ-a (1936-1954).

Nametak je jedini folkorist s južnoslavenskih prostora koji je u više navrata bilježio te kasnije i proučavao i objavljivao usmene pjesme i priče Bošnjaka u Turskoj. Uz spisateljsko bavljenje te živo i djelotvorno zanimanje za bošnjačku usmenu književnost, značajno je i Nametkovo jezikoslovno bavljenje.

Pripovjedač i dramski pisac, folklorist i jezikoslovac, Nametak je u dugom nizu godina objavio više knjiga, uglavnom s tematikom patrijarhalnoga života bošnjačke sredine, osobito propadanja bošnjačkih plemićkih porodica, s katkad naglašenim folklornim elementima. Njegovo književno djelo uključuje novelističke zbirke Bajram žrtava (1931), Dobri Bošnjani (1937), Ramazanske priče (1941), Za obraz (1942), Mladić u prirodi (1943), Dan i sunce (1944), Trava zaboravka (1966), pučki igrokaz Omer za naćvama (1942), komediju Abdullah-paša u kasabi (1945) te više zbirki bošnjačkih narodnih pjesama, a posmrtno su mu objavljeni Sarajevski nekrologij (1994) i Sarajevske uspomene (1997), u kojima je iznio svoja sjećanja na ljude i događaje iz prošlosti. Objavljivao je i priloge u brojnim listovima, časopisima i drugim publikacijama, među kojima su i GajretNarodna uzdanicaNovi BeharKnjiževnikSavremenikVijenacObzorPreporodTakvim i dr.

Umro je u Sarajevu 8. 11. 1987. godine.

Izvor Biserje.ba