Alija Nametak je rođen i odrastao u porodici u kojoj se intezivno živjela i svjedočila vjera. Njegov otac Hasan-efendija između ostalog bio je i imam Jahja-esfel džamije u Mostaru i u velikoj mjeri utjecao na Nametkov odgoj i odnos prema vjeri. Pisao je o padovima Bošnjaka i njihovoj borbi za preživljavanje, ali i snazi da se usprave i krenu naprijed. Mnogi književni kritičari nazivaju ga novovjekim Bašeskijom. Zbog aktivnog učešća u kulturnom i književnom životu za vrijeme NDH osuđen je 1945. na petnaest godina zatvora, od čega je odležao devet. Nikad nije, čak ni s najmanjom primjesom mržnje, govorio o ”državi” ili pojedincima koji su ga osudili na dugogodišnju robiju. Sve je podnosio mirno i dostojanstveno. Nametkove junakinje, iako su iz patrijarhalnog islamskog miljea, nisu okovane tradicionalnim normama, nego su stvarne žene pune života. Toplo i prisno opisivao je ljude iz krša i njihovu vezanost za kamen i ono malo zemlje.
Odlomak koji vam donosimo je iz Nametkove posljednje za života objavljene knjige „Tuturuza i šeh Meco“ (1978.):
Tuturuzu je Meco zapazio na jednom iftaru: mogao je pojesti gotovo kao i on, šeh Meco, ali nije znao kako treba jesti. Kad su izašli od domaćina, uputio se s njime i objašnjavao mu:
– Kad vidiš pred iftar da nekoliko ljudi ide u skupu uz jedan sokak, pridruži im se i ti. Kad se zaustave pred nekim vratima, ti vrata otvori i odmah uskoči u avliju. Viči im: „Hod’te, bujrum!“
– Kako ću ih zvati kad ni mene nije niko zvao?
– Šuti, herif jedan! Slušaj što ti se govori i pamti! Oni će unići u avliju, domaćin će izaći pred njih i pozvati ih, a ti prvi uskoči u hajat pa im primaj ćurkove ili kapute, okreći im obuću, a ako je ljetno doba, bezbeli neće ništa skidati sa sebe osim obuće. Ti prvi ulazi u sobu!
– Ama kako ću kad nisam pozvan!
– Pozovi se sam! Uniđi! Ako bude ko mlađi, ostani na vratima, a ako još nije prostrta sofra, vidjećeš na škrabiji složenu sofra-bošču. Razloži je, prostri je po podu, a onda se obazri hoće li se jesti sa sinije ili tevsije demirlije. Raširi santrač pa metni na nj demirliju ili položi siniju. Ne daj domaćinu da se sjeti da nisi i ti pozvan. Uzimaj kašike i meći ih na sofru, somune komadaj i stavljaj pred svakoga đi će ko sjesti. Samo neka je prazna sredina sofre đi će se mećati sudi s hranom. Ljudi će posjedati oko sofre, a ti zapitkaj u dnu sofre mjesto za sebe!
– Nek sam bliže vratima ako me potjeraju!
– Ama ništa se ne brini! Nikad se za jednom sofrom na iftaru svi među se ne poznaju. A niko neće upitati: „Ko je ovaj?“ kojega ne zna, da drugi ne bi za pitača pomislili da je matuh. Kad top pukne i kad se posjeda za sofru, i ti sjedi i odmah jedi! Nemoj kašikom bosti, nego je lijepo položi da se u nju slijeva mast s vrha čorbe. Tako kušaj dok god ima masti na čorbi, a onda diži čašu a prihvataj drugi sud. Ako je u sahanu pečeno janje ili tuka, okreni sebi što najvoliš. Dobro pazi neka ti je vazda jedan zalogaj u ustima, drugi u ruci, a treći zamjeraj u sahanu ili tevsiji! Ne pij vode da ti džaba ne zauzima mjesto u želucu! Vodu možeš i doma piti.
I kad su se Tuturuza i Meco zapazili i sprijateljili i kamo god je jedan bio pozvan na jemek i drugi je tamo pristajao.
