Antun Hangi

ŽIVOT I OBIČAJI MUSLIMANA U BOSNI I HERCEGOVINI 

Stvaranjem novog društvenog poretka i uspostavljanjem drugačijih društvenih odnosa s dolaskom Osmanlija u Bosni dolazi do simbioze zatečenih i donesenih kultura i utjecaja, uglavnom olakšane time što s jedne strane vlast nije težila zatiranju zatečenog stanja, a s druge strane što dolazi do širenja islama kao glavnog faktora u formiranju – između ostalog – novog lika kulturne historije Bošnjaka. U daljnjem historijskom slijedu Austro-Ugarska utiskuje srednjoevropski pečat u dotadašnji osmanskoislamski način života, doprinoseći osebujnosti karaktera domaćeg muslimanskog stanovništva. Historijska pozadina sveukupnih prilika u Bosni i Hercegovini na razmeđi 19. i 20. stoljeća obilježena je velikim dijelom radom na prosvjetnom i kulturnom razvoju muslimanskog stanovništva. Između vrijednih pregalaca u tom pravcu (Osman Nuri Hadžić, IvanAziz Miličević, Edhem Mulabdić, Safvet-beg Bašagić, Hamid Šahinović Ekrem, veliki reformator Džemaludin Čaušević…) pojavljuje se niz autora čija je produkcija nekad rezultat poticaja zvanične kulturne politike, nekad pojedinačnog uklona, interesa i entuzijazma, a nekad svega toga zajedno. Djelo Antuna Hangija, prosvjetnog radnika, sakupljača bošnjačkih narodnih pjesama i istraživača života i običaja ovog etnosa, kritičari obično svrstavaju upravo u ovu treću grupu. Veličina priznanja ovog djela ogleda se i u činjenici da za cijelo proteklo stoljeće ne samo da nije urađena sinteza u vidu knjige koja bi obuhvatila svu raznolikost života i običaja Bošnjaka nego nema ni dovoljno pojedinačnih studija kojima bi bili obrađeni segmenti takve sinteze. Pored toga, simptomatična je decenijska „šutnja“ u tretiranju ovakve problematike u naučnim projektima, uključivanju u udžbeničku literaturu, pa samim tim i izdavaštvu, između sjajnih pojedinačnih autorskih zahvata Muhsina Rizvića ili Alije Isakovića.

Antun Hangi, hrvatski učitelj i folklorist, rođen je u Petrinji (Hrvatska) 1866. godine,  umro u Sarajevu 1909. Kao učitelj radio je u školama u Bosni (Maglaj, Livno, Bihać, Banja Luka, Sarajevo). Istraživao je kulturne tradicije Muslimana. Kao rezultat toga nastala je njegova knjiga “Život i običaji muslimana u Bosni i Hercegovini”.  Knjiga je prvo objavljena u Mostaru 1900, zatim u Sarajevu 1906, prevedena je na njemački jezik 1907. godine. Objavljena je u Sarajevu i 1990. godine.

Radeći u Bosni Hercegovini kao učitelj krajem XIX. i početkom XX. vijeka, učitelj Antun Hangi radi i na prikupljanju etnološke građe iz života Bošnjaka. Službujući preko deset godina u bošnjačkim sredinama, Hangi se istinski zaljubljuje u orijentalno-islamski način življenja Bošnjaka. U svom djelu izdanom 1907. g. u Sarajevu ispisuje poprilično korektno i detaljno običaje stanovništva. I premda u djelu nije obuhvatio cjelokupan teritorij Bosanskoga vilajeta, uspio je zabilježiti veoma slikovito običaje prilikom rađanja i umiranja, ašikovanja i vjenčanja, vjerske običaje kao i brojne ostale sitnice koje život čine. Knjiga je i bogato ilustrirana slikama.

Knjiga “Život i običaji muslimana u Bosni i Hercegovini” Antuna Hangija prvi je pokušaj sintetskog prikaza života i kulture Bošnjaka. Vlastita istraživanja života i običaja ovog etnosa i sakupljanja bošnjačke usmene tradicije Hangi je 1900. godine sabrao u knjigu od prvorazrednog etnografskog i kulturno-historijskog značaja za razumijevanje Bošnjaka kao zasebne vjerske i kulturne zajednice na tlu Balkana, njihovog složenog identiteta oblikovanog simbiozom orijentalno-islamskih i slavenskih elemenata.

Slijede citati koji bi, osim što su izazvali divljenja pisca trebali sve nas navesti na razmišljanje o tome šta nam se desilo u ovih, relativno kratkih 120 godina.

“Bosanski musliman većinom je visoka uzrasta, širokih plećiju i jakih mišica. On je ponosan, kao i zemlja u kojoj se je rodio i uzgojio, a ponos mu najbolje odaje junački hod, bistar pogled i visoko čelo.

Bosanski je musliman umjeren u jelu i piću, on je nježan muž i izvrstan otac svoje obitelji. Je li stekao iskrena prijatelja na koga se smije i može pouzdati, vjeran mu je do posljednjeg daha. Naš musliman uživa u svojoj kućici, svojoj slobodici. On silno ljubi onu grudu koju su mu pređi namrli i za to ne prodaje svoje babovine. On to čini samo u velikoj nuždi i skrajnjoj potrebi. Malo ima naroda u svijetu koji onako iskreno, onako odano i sa uvjerenjem ljube svoju vjeru kao što je ljube bosanski muslimani. On živi i umire za svoju vjeru i ničim ga ne možeš toliko uvrijediti koliko povredom njegove vjere i vjerskih osjećaja. On se uzda u dragoga Boga, velikog Allaha, pa ako zatreba on će ravnodušno podnijeti sve boli ovoga svijeta, on će za vjeru svoju žrtvovati sav svoj imetak, on će dati i život svoj za svetinje svoje.

Bosanski musliman je skoro uvijek tih i sabran, govori malo a kad govori, pazi da ne rekne što, odlična čovjeka nedostojno… 

Ja služim već 16 godina u ovim zemljama, ali sam rijetko kad čuo da bi i najprostiji musliman opsovao Boga ili sveca… Musliman mrzi i prezire onoga koji psuje i ne može da pojmi kako Bog gromom ne zgromi onoga koji ga huli… Putovao sam željeznicom iz Pakraca u Daruvar. U istim kolima bilo je više ljudi, koji su se u inteligenciju ubrajali, a među njima i jedan musliman iz Banjaluke. Neki od mlađih putnika porječka se sa kondukterom i opsova mu Boga, a naš mu musliman mirno, ali ozbiljno rekne: „Bog ti je dao te lijepe oči i ta lijepa usta da gledaš nebo i da ga slaviš, a ti ga psuješ. To je sramota! Velika sramota!

 

Bosanski je musliman vrlo karakteran, a riječ mu je sveta, pa je li ti što obećao, održaće obećanje, makar mu to i teško bilo. Laž mrzi nada sve, a i siromašak će se rijetko zaboraviti da šta ukrade, jer je to čovjeka nedostojno.

Muslimani više čuvstvuju nego umuju i za to su ozbiljni i zamišljeni… Neki od njih mogu u tima mislima čitave sate presjediti na obali rijeke i gledati kako voda teče, a da ni s kim riječi progovorili nijesu… To je tako zvani ćeif…Ćeif je nešto posebnoga, što osim naših muslimana valjda nijedan narod na svijetu ne poznaje… Ako čovjek nešta učini, pa ga neko upita zašto je to učinio, odgovoriće mu: „Tako mi je bilo po ćeifu!“. Upitaš li ga, zašto nešto nije učinio, reći će ti: „Nije mi bilo po ćeifu!“ pa mirna Bosna… Ćeif je ono što bismo mi rekli „Hoće mi se!“.

 

Kada idu putem, gledaju uvijek preda se, ne zastaju i ne ogledavaju se. Oni su i u kahvi i na sijelima vrlo mirni i gdje se sastaju nema buke i vike, svi se tiho i ozbiljno razgovaraju, pa kako su se mirno sastali, onako se mirno i rastaju.”

U vremenima velikih političkih promjena narodi s uglavnom spremni da smatraju kako svijet počinje od njih. Ovakve knjige dokazuju trajne vrijednosti i otvaraju značajna pitanja poput onog da nije dovoljno voditi računa o onom šta sami mislimo o sebi nego i onom šta drugi misle o nama, a što stalno zaboravljamo.