Autor: Sadžida Dedić

Na današnji dan 25. februara 1972. godine  na Ahiret je preselio Abdurezak Hivzi Bjelevac književnik čija djela su bila zabranjena trideset godina.

Abdurezak Hivzi Bjelevac je rođen 8. juna 1886. godine u Mostaru. U rodnom gradu je pohađao osnovnu i trgovačku školu.  Srednju školu pohađa u Galatasaraju, dok finansijsko- ekonomski tečaj završava u Grazu. Radio je kao službenik i knjigovođa u mnogim mjestima u BiH. Od 1902. godine do 1906. godine bio je porezni službenik u Travniku, Mostaru, Stocu, Goraždu, Čajniču i Sarajevu. 

Godine 1931. odlazi u Beograd gdje je radio u Presbirou kao stručnjak za tursku štampu, a potom kao ataše za štampu u Carigradu i Ankari. Penzionisan je 1937. godine. Od 1941. godine pa do kraja života živi u Zagrebu.

U Turskoj je sarađivao sa listovima „ Ulus“, „ La Republique“ i „ Cumhuriyet“. U aprilu 1942. godine u Zagrebu je osnovao Hrvatsku muslimansku nakladu, čiji je cilj bio objavljivanje prijevoda knjiga o islamu i djela hrvatskih pisaca na turski, arapski i perzijski jezik.

Najvažniji projekat Naklade je bilo izdavanje časopisa Dogu ve Bati. Prvi i jedini urednik časopisa je bio Abdurezak H. Bjelevac. Časopis je izlazio u periodu od 6. aprila 1943. godine do 15. augusta 1944. godine.

Preko Društva hrvatskih književnika 1952. godine dobija penziju.

Bjelevac je sarađivao sa svim važnijim jugoslovenskim novinama između dvaju svjetskih ratova. Uređivao je i časopise Novi vijek i Behar.

Pisao je pripovijetke, drame i romane. Tema njegovih djela je život bosanskohercegovačkih muslimana. Njihov tradicionalni stil života koji se polahko gasi pred zapadnjačkom civilizacijom.

Njegova djela su: „ Muhamed a. s. „ „ Istambul, grad na obalama Mramorskog mora“, „ Carica Azher, pjesma iz Irana“, „ Pod drugim suncem“, „ Minka“, „ Aprilske kiše“, „ Rene Logotetides“, „ Na kraju“, „ Iščahureni leptiri“, „ Melika“, „ Ana Zolloti“, „ Zidanje srećnog doma“.

    

Nove vlasti zabranjuju štampanje njegovih djela. On prestaje da piše, tek ponekad prevodi poeziju turskih pjesnika. Živi u bijedi. Zaboravljen. Neki njegovi prijatelji koji su bili utjecajni pokušavali su ubjediti utjecajne ljude da se štampaju njegove knjige. Međutim sve je bilo uzalud.

Godine 1969. posjetio ga je književnik Alija Isaković u njegovom stanu. Nakon dugog razgovora Isaković je rekao objašnjavajući tadašnju njegovu tešku situaciju:

„ To može biti stvar slabog poznavanja ili loših namjera“!

Mislim da ni danas Bjelevčeva djela nisu dovoljno zastupljena u javnosti. Ni pozorišnih predstava niti filmova po motivima njegovih djela nema. Bilo bi veoma interesantno ovjekovječiti njegova djela na pozorišnoj sceni ili na filmskom platnu. Neke se vrijednosti moraju približiti publici drugim sredstvima kao što su pozorište i film.