Autor: Sadžida Dedić

Na današnji dan 19. januara 1970. godine na ahiret je preselio veliki bosanskohercegovački pjesnik, pripovijedač i romansijer Hamza Humo.

Hamza Humo je rođen 30. decembra 1895. godine u Mostaru. U rodnom gradu je pohađao mekteb, osnovnu školu i gimnaziju. Uhapšen je kao gimnazijalac nakon sarajevskog atentata i interniran u Komarovo ( Mađarska ), a 1915. je mobiliziran u austrijsku vojsku. Do kraja rata je služio kao tumač i pisar u bolnici u Beču.

Nakon rata vraća se u Mostar i maturira, a potom odlazi na studije historije umjetnosti u Zagreb, potom Beč i Beograd.

Prvu zbirku pjesama „Nutarnji život“ objavljuje 1919. godine. Najznačajnije mu je djelo „ Grozdanin kikot“ koje je napisao za sedam dana, jednog ljeta u tridesetoj godini života i doživjet će više izdanja i biti prevedeno na više jezika. To je njegovo djetinjstvo, njegova mladost, to djelo je najviše vezano za njega.

Hamza Humo je objavio sedam zbirki poezije, pet knjiga pripovijedaka, tri romana i dvije drame.

Od 1923. godine uređivao je list Zabavnik, od 1923. do 1931. urednik je časopisa Gajret, od 1932. do 1937. radi kao novinar u Pres-birou, a potom sve do rata novinar je Politike. Drugi svjetski rat provodi u Cimu kod Mostara. Od 1945. uređuje muslimanski list Novo doba, a potom je urednik Radio Sarajeva i direktor Umjetničke galerije. Po motivima romana “Adem Čabrić” (1947.) snimljena je televizijska serija pod nazivom Kože.

Za svoje raznovrsno i obimno književno djelo Hamza Humo je, pored drugih priznanja, dobio dvije velike nagrade Nagradu Srpske akademije u Beogradu, i 1960. godine Dvadesetsedmojulsku nagradu SR BiH, koja mu je dodjeljena za životno djelo.

 

Uvijek je isticao da je Mostar bio i ostao njegova prva i jedina inspiracija. Tu je kao gimnazijalac vidio Šantića, Osmana Đikića, Musu Ćazima Ćatića i napisao prvi stih…

 

Čekanje

Sred tihe noći srebren mjesec stoji.
Bijeli jasmini mirišu u avliji vašoj.
Gore visoko pod strehama pločnim
Zaćutali su golubovi u širokoj tišini.
Moj dom je pust.
Sjedim u bašti sam.
Čekam na nekog –
Ah, niko doći mi neće!
Samo jasmini mirišu u avliji vašoj
I mjesec se smije kroz smokvino lišće.
Kroz noć vjetrovi šapuću.
šuti grad.
U mjesec dižu se minareta
K’o bijele požudne ruke, –
A on mi se kroz granje podrugljivo smije:
– Sad raspleće kose.
Sadefli joj nanuli kraj postelje bliješte.
O, uzalud, uzalud je sve, draga!
Tvoj otac mrko gleda na me.
A oko kuće vaše
Zidovi su viši od gradskih bedema.